Ekonomisti obožavaju rečenicu iz naslova pa ni ja nisam imun. U slobodnom prijevodu („Govoria san ja“) otkriva kako je riječ o pomisli koja liječi profesionalnu frustraciju zbog ogluhe društva na česta upozorenja koliko je ekonomija važna, štoviše ključna za društveni razvoj. Nekoliko statistika objavljenih prošloga tjedna okinulo je tu „stručnu“ pomisao.
Eurostat je objavio pokazatelj o stvarnoj individualnoj potrošnji (eng. Actual individual consumption, AIC) po stanovniku, koja je u Hrvatskoj prošle godine dosegla 78% prosjeka EU. To je tik do Grčke (79%), a iznad Estonije, Latvije, Slovačke, Mađarske i Bugarske, ne više tako daleko od Češke (81%), Poljske (86%), Slovenije (87%) te Portugala i Španjolske (88%). Nakon godina tavorenja uz Bugarsku pri dnu EU, Hrvatska sada kotira oko sredine ljestvice zemalja srednje i istočne Europe uz dobre izglede za daljnji napredak.
Ne tako davne 2019.
Ne tako davne 2019. ovaj se pokazatelj nalazio na svega 67%. Bili smo drugi odozdo u EU. Gospodarski rast koji se u međuvremenu dogodio snažno nas je pogurao prema gore. Hrvatska je s rastom BDP-a od 3,1% u prošloj godini bila druga u EU iza Malte, a nastavak rasta po stopi od oko 4% početkom ove godine pozicionira nas na sam vrh Unije prema brzini rasta. Sigurni smo da ove godine kucamo na vrata magičnoga praga od 80% europskog prosjeka.
Stvarna individualna potrošnja po stanovniku usko je povezana s češće korištenim pokazateljem – realnim BDP-om po stanovniku. Međutim, postoje razlike koje valja objasniti: realni BDP mjeri stvarnu vrijednost proizvodnje, a AIC mjeri stvarnu vrijednost osobne potrošnje koja uključuje i javna dobra. Zbog toga je na primjer Irska daleko iznad prosjeka EU prema realnom BDP-u po stanovniku, ali je ispod (na 94% prosjeka) prema stvarnoj individualnoj potrošnji po stanovniku koja uključuje javna dobra poput usluga javnog zdravstva, obrazovanja i vrtića.
Vrtići
Kada već spominjemo vrtiće koji su ovih dana u Hrvatskoj velika tema (jer gotovo posvuda nedostaje mjesta i odgajatelja za djecu za upisnu godinu 2024/25.), pogledajmo jesu li se povoljni gospodarski trendovi reflektirali na demografske trendove. Ukratko: ne. Slika pokazuje da godišnje varijacije prirodnog prirasta zavise o varijacijama broja umrlih. Broj živorođene djece – pokazatelj za koji bismo eventualno mogli očekivati da reagira na gospodarski rast – i dalje se nalazi u dugoročnom padu. Štoviše, pad je u toku 2022. i 2023. dodatno ubrzan. Uzroci su kompleksni i pojava se ne može objasniti samo povećanim radnim angažmanom mladih žena, premda taj faktor može djelovati na odgodu dolaska potomaka na svijet (a sigurno je da rad sve većeg broja žena djeluje na povećanje potražnje za uslugama vrtića jer mlade mame i relativno mlade bake rade više nego ikada, o čemu sam nedavno pisao ovdje).
Međutim, gospodarski rast, povećana zaposlenost žena i potražnja za uslugama vrtića može biti u vezi s jednim drugim pokazateljem o stanovništvu – migracijama odnosno migracijskim saldom koji je u 2023. drugu godinu za redom bio pozitivan.
Veliki val doseljavanja
Prvo na donjoj slici uočite da su prošloga tjedna objavljeni podaci pokazali kako je doseljavanje prošle godine dosegnulo brojku od gotovo 70 tisuća, što je najviše u ovom stoljeću (slika je od 2001. godine). Kako se iseljavanje od 2016. više-manje stabilno „vrti“ oko 40 tisuća, pozitivan migracijski saldo od čak 30-tak tisuća ljudi u prošloj godini veći je od minusa prirodnog priraštaja koji, kako je ranije prikazano, iznosi oko 20 tisuća.
Drugo, ne radi se samo o „Nepalcima“. (Zapravo je veoma ružno označiti pojavu imigracije stranih radnika pripadnicima jedne nacije samo zato što se, za razliku od primjerice Ukrajinaca, vidno fizički razlikuju od nas, te pritom, barem u kolokvijalnom govoru, podrazumijevati da se radi o „stranom tijelu“ u našem „nacionalnom biću“). Još uvijek nije objavljena struktura migracija po zemljama doseljavanja i odseljavanja u 2023. godini, ali imam sliku za 2022. godinu i sliku o glavnim migracijskim odredištima kumulativno 2015.-2022., koje pokazuju dvije važne stvari:
Ishodišta doseljavanja u Hrvatsku veoma su diversificirana.
Među zemljama koje emitiraju značajno useljavanje u Hrvatsku još od 2022. nalaze se tradicionalne glavne destinacije našeg iseljeništva – Njemačka i Austrija. To znači da je započeo povratak, o čemu svjedoče i podaci njemačkog statističkog ureda Destatisa koji pokazuju da Hrvatska ima pozitivan migracijski saldo s Njemačkom (21 tisuća hrvatskih građana iselili su iz Njemačke 2023.).
Prvi važan zaključak glasi da su pozitivni gospodarski trendovi preokrenuli negativne migracijske tokove (Its the economy, stupid! Eto ga na.). Drugi važan zaključak glasi da se Hrvatska nalazi pred izazovom društvene prilagodbe diversificiranim tipovima doeljavanja. Očito je da se različiti problemi otvaraju u pogledu prilagodbe doseljavanju mladih muškaraca iz udaljenih zemalja i kultura (npr. kako potaknuti njihovo socijalno uklapanje odnosno spriječiti segregaciju kroz upoznavanje jezika, lokalne kulture, obostrano snaženje tolerancije i integracije i rješavanje problema dolaska čitavih obitelji za one koji ih imaju u zemljama iz kojih dolaze), u odnosu na samo naizgled lakšu društvenu prilagodbu povratku naših iseljenika (npr. dodatna potražnja za nekretninama, mjestima u vrtićima i kvalitetnijim javnim uslugama).
Ključno završno pitanje glasi kako osigurati da aktualni razvoj ne ostane samo prolazna epizoda, da se pretvori u stabilan prijelaz praga od 80% europskog prosjeka i dugoročan put prema 90% i pri tome dopuni većim brojem djece rođene u Hrvatskoj. O toj temi već je bilo dosta govora na Ekonomskom labu, pa ću samo podsjetiti na tri teksta u kojima sam prikazao Bijelu knjigu 2024. koja sadrži neke ideje i prijedloge.