Pokojni Androniko Lukšić, prema Forbesu 92. najbogatiji čovjek na svijetu, čileanski bankar i industrijalac, naše hrvatske gore brački list, i dobar čovjek, strasno je volio dalmatinski pršut.
Ova istinita storija ima samo dva čina: prvi se događa u Santiagu de Chile, gdje je moja malenkost u tom trenutku veleposlanik Republike, a drugi na sjevernom Jadranu, na arhipelagu Brijuni, u ljetnoj rezidenciji Predsjednika.
Godina je 1992.
Don Androniko, gospodin od jedno sedamdeset godina, ne baš najboljeg zdravlja, smirenog izraza na blagom licu s primjetnim crtama bolivijskih Aimaru Indijanaca, koji su po majčinoj lozi nadvladali Polikarpove, očeve bračke gene, zamišljeno, gotovo odsutno, kaže mi:
– Ambasadore, zapamtite, nema malih poslova!
A zatim, zagledan nekamo u daljinu,...