Partija je i Ino. “Puno san bolestan, ali neću se predat!”, bilo je možda i zadnje što je poručio. Na to odgovoriš: “Ajde, svi se škapulaju, pa ćeš i ti, na mlado je”, i činilo se sigurnim da će se izvući, bilo je nezamislivo da neće. A eto, nije.
Valjalo bi se u posljednjem pozdravu sjetiti nekih riječi, batude, škice, pasusa iz milijuna riječi, batuda, škica i pasusa koje su za života izlazile iz te glave. Ne izlazile, kuljale. A ipak, nijedne nema u glavi. Pa tko bi to ponovio, te bravure.
“Ja tjeram krdo riječi” pisala je Vesna Parun, a Inoslav Bešker ih je tjerao na vagone. Kad bi slušao nekog, pa bilo to manje ili više pametno, sav bi se napeo, probijao sugovornika očima, strigao ušima. Upijao. Uživao. Sve ga je zanimalo, pa i naizgledne...