Na jednoj kavi, u studenom 2011. godine na terasi kafića Imperijal, Nikola me upitao što mislim o tome da se mi mladi skupimo i pobijedimo tadašnjeg gradonačelnika na lokalnim izborima. Znao sam, ako nitko to ne pokuša napraviti, da će Metković tonuti sve dublje.
Odmah sam bio svjestan da će to biti borba Davida i Golijata. Bili smo bez ikakve potpore, a kamo li stranačke infrastrukture, samo nas dvojica. Nismo znali niti previše ljudi u gradu, u odnosu na suparnikovu razvijenu mrežu kontrausluga i straha (toliko da se njegovo ime i danas često šapće). Nismo imali novca, dok je druga strana imala gradsku “samoposlugu”...
Sve su usporedbe prošle u trenu pred očima. Pomislio sam: “Ma, to se mora pokušati. Vjerojatno svi zapnu upravo na ovom prvom koraku analize.”...
Odmah sam bio svjestan da će to biti borba Davida i Golijata. Bili smo bez ikakve potpore, a kamo li stranačke infrastrukture, samo nas dvojica. Nismo znali niti previše ljudi u gradu, u odnosu na suparnikovu razvijenu mrežu kontrausluga i straha (toliko da se njegovo ime i danas često šapće). Nismo imali novca, dok je druga strana imala gradsku “samoposlugu”...
Sve su usporedbe prošle u trenu pred očima. Pomislio sam: “Ma, to se mora pokušati. Vjerojatno svi zapnu upravo na ovom prvom koraku analize.”...
