Nisam u životu mnogo puta kopao motikom, ali su mi ti mučni trenuci ostali u jasnoj uspomeni. Pamtim bolno povijena leđa i sunce koje nas je nemilice pržilo dok smo na njivi zemljom zagrtali mladice krumpira ili plijevili korov oko loze. Pamtim prašinu u ustima, znoj koji se cijedio niz obrve, kapao s vrha nosa, pamtim šum svog disanja, zujanje muha i kako bi se, svaki put kad bih pogledao koliko nam je posla preostalo, prokleti kraj njive ili vinograda činio sve nedostižniji, dalek i treperav na jari. I kako bi me, svaki put kad bih se uspravio s motikom u ruci, pokojna baba opomenula: “Ante, sine, šta si sta!”
Sve mi je to ponovno došlo kad sam jučer doznao da se odlukom Europske unije zabranjuje motika. Pa baš vam hvala, šupci, rekao sam u sebi gorko. Meni ste...