Žena nosi zametak koji je teško oštećen, koji joj u utrobi umire od tumora na mozgu. Ako bi se zametak i razvio u dijete, u dječaka, izdržao do poroda, taj se dječak nikad ne bi nasmiješio prepoznajući svoju majku, prestao plakati kad bi ga ona podigla u naručje, bucmastom ručicom uzeo kraj njezine kose dok ga ona hrani i mirno usnuo na njezinim prsima. Nema praktično nikakve šanse da bi on mogao imati ikakav normalan život.
Nema sretnog ishoda u kojemu bi dječaku pjevali "taši taši tanana", pretvarali se da je žličica s voćnom kašicom avion što leti do njegovih usta i oduševljeno pljeskali kad bi raširenih ruku prvi put prehodao između kauča i fotelje. Koji mjesec prije ili kasnije siromah bi završio u malom bijelom lijesu, a da prije toga ni na trenutak nije...