Bila sam u potpunom šoku.
U celofanskom omotu krupna smokva imala je nalijepljenu cijenu – jedan euro. Samo što to nije prizor sa splitskog pazara, gdje je ovih dana kao čudo i u ovim novinama zabilježeno da jedna smokva košta nevjerojatnih sedam i pol kuna (tako nam je još uvijek lakše shvatiti strahotu skupoće, osobito ovoga proizvoda).
Ali mene ovaj splitski slučaj nije iznenadilo. Onaj šok iz prve rečenice odnosi se na smokvu u celofanu u supermarketu u Kölnu, 2010. godine.
Nema ih tko brati...
U to vrijeme nismo još bili u EU-u – ući ćemo tek tri godine kasnije. U to vrijeme uvođenje eura u Hrvatskoj bilo je još desetljeće udaljenije od ulaska u Uniju. U to vrijeme smokva je kod nas bila nešto podrazumijevajuće i bez ikakve cijene – stablo oko kojeg nije trebalo prstom mrdnuti, a davalo je slatke i hranjive plodove koje često nitko nije ni brao. Ideš nekim putem, čak i u urbanim sredinama, naiđeš na smokvu, ubereš jednu – onako, od želje – produžiš, i nikome ništa. Odeš na selo, i susjed ti da punu košaru smokava – on ih ima, ali ih nema tko toliko ubrati.
I zato me ona kölnska smokva zarobljena u celofanu tako iznenadila. Njemačka, međutim, nije zemlja smokava, ta je voćka njima egzotična, oni jedan euro za nju daju da bi kušali opjevanu slatkoću sunca i juga u tom plodu, smatrajući, možda, da su dobro prošli.
Slušajući tu priču o smokvi iz kölnskog supermarketa, jedan kolega mi je rekao da “neće puno proć’ pa će smokva toliko koštati i kod nas, samo nek’ uđemo u Europsku uniju”.
Nasmijala sam se i rekla da je to nemoguće; što bi smokvi podignulo cijenu? To stablo ne traži nikakvu brigu, ni zalijevanje, ni okopavanje, nikakve tretmane, sredstva za pospješivanje rasta... Što bi tu imalo koštati? E, kaže on, oko te tvoje u Kölnu netko se potrudio, spakirao je, transportirao je, platio neke poreze, netko je na nju udario dobru maržu... Jer vidi, govoreći o poljoprivrednoj proizvodnji, kad uđemo u EU i prihvatimo njihova pravila igre..
I tu je krenuo pričati širu priču o uzgoju voća i povrća, o rastu ulaznih troškova proizvodnje, niskoj produktivnosti, niskim otkupnim cijenama, troškovima uvođenja novih tehnologija, visokim maržama... Teško mi je bilo sve to pohvatati, shvatiti sve te kauzalne veze. Pa su uglavnom i ostale neshvaćene. Ovako je zaključio, sjećam se od riječi do riječi: Bit će ti smokva euro i kod nas. I to ne domaća!
To jednostavno nije moguće, rekla sam.
‘Unosno‘ voće
A onda smo ušli u Europsku uniju. Granice su izbrisane, “uvoz” je postao samo ono što stiže izvan granica EU-a, a ono što stiže s područja unutar granica EU-a postalo je “unos”. Ono voće koje se djeci četvrtkom, čini mi se, u nekom EU projektu dijelilo po školama nije bilo domaće, nego “unosno”.
Pa su se proizvođači počeli žaliti na rast ulaznih troškova proizvodnje, niske otkupne cijene, visoke marže i posljedično neisplativost poslovanja, a istovremenu je voću i povrću rasla prodajna cijena. Onda se ispostavilo da je uvozno voće i povrće jeftinije od domaćeg. Kako? A nekako.
Prije četiri godine u Makedoniji sam upoznala liječnika, vlasnika privatne klinike koji je iskazivao silnu nestrpljivost oko ulaska te zemlje u Europsku uniju. Njegovom poslovanju i ambicijama, koje koče (tadašnji) makedonski propisi, to bi donijelo silan uzlet. Možda vama hoće, kažem, ali ulazak u Uniju neće svima jednako dobro pasti. Kako to mislim?
Pa evo, kažem – sve imajući onu smokvu na umu – moglo bi vam puno toga poskupjeti. Što, na primjer? Voće i povrće, na primjer.
Čovjek se srdačno nasmije, samo što me nije pokroviteljski pomilovao po kosi, pa strpljivo objasni: To je nemoguće! Uzmimo, evo, paprike – proizvodimo ih u golemim količinama, izvozimo, na tržnici su toliko jeftine da su dostupne svima. Paprike su u svakom smislu naša tradicija. Jednostavno je nemoguće da im se digne cijena, nema nikakvog ekonomskog opravdanja za to.
Sjetila sam se tada jabuka hrvatskih poljoprivrednika, bačenih jer im je otkupna cijena bila toliko niska da im se nije isplatilo više ni proizvoditi (za što su, govorili su stručnjaci, donekle i sami krivi jer nisu primjenjivali napredne tehnike uzgoja koje bi povećale prinos).
Sjetila sam se kolege i njegovih objašnjenja. I one kölnske smokve, kakva će se jednom prodavati i kod nas, i neće biti domaća.
I eno takve na splitskom pazaru – omot, jedan euro. Turska.
Sjeverna Makedonija još nije ušla u Uniju, ali živo me zanima kakav će izraz lica imati onaj vlasnik klinike kad prvi put naiđe na paprenu cijenu u celofan umotane paprike.
I to uvozne.
