Slušaj, sada sam siguran da ćemo slaviti u Turskoj, ovo je bilo upozorenje da se trgnu, otelo se nekome u dugoj, nepreglednoj koloni koja je šutke tražili put od Poljuda do Rive i okrijepe, gutljaja kojim bi hrvatski navijač lakše progutao gorku velšku pilulu koju su im gosti servirali u času kada se sve činilo gotovim.
Ta rečenica, ispostavit će se, postala je lajtmotiv cijele večeri, u kojoj je pjesma utihnula pred borbenim pokličima velških navijača. Momaka koji su preklinjali samo jednu stvar...
- Zašto, kvragu, baš ova noć mora biti jedan sat kraća. A mi bismo da traje vječno - klatili su već opasno nakrivljeni u našem splitskom stacionaru, jednom baru blizu Voćnog trga, u kojem je samo jedan Hrvat bio iskreno sretan. Gazda, naravno...
Hrvati su redom čestitali,...