Dvorana sportskog centra Ribnjak u Omišu, igra se muško finale 35+ Svjetskog kupa rukometnih veterana, Newgiza iz Egipta kontra favorita iz Rumunjske. Tribina dupko puna, do čepa. Nema slobodne sjedalice, stojimo u prolazu, u gužvi. Guraju nas, guramo i mi njih. Borba za poziciju. Za pogled. Čuje se ionako preveć, decibela ne fali. Oči jedva vide, uši pate. Atmosfera zaglušujuća, južnjačka, navijanje žestoko, sirene, trumbete...
Ivan, otac košarkaške braće Andrije i Ante Žižića, gleda zajedno samnom, oči mu širom otvorene. Gleda lijevo, desno, na parket, ne zna gdje bi prije. A nagledao se Ivan velikih sportskih događaja:
- Ovo je čudo - kaže mi.
Došao Ivan, veliki zaljubljenik u sport, vidjeti što se to događa u njegovom Omišu. Čuo je, kaže, da je ovo prava stvar, ali nije očekivao punu tribinu, ni blizu. Toliko ljudi sa svih strana svijeta, takvu atmosferu...
- Zaslužio je nagradu grada Omiša za ovo što radi.
A on je Mario Čaljkušić, čovjek koji je sa svojim timom u Omiš i Makarsku, prvi put se igra u dva dalmatinska grada, doveo 2500 igrača i igračica sa svih strana svijeta. S četiri kontinenta. Njih 128 iz daleke Indije. Pa još njih 80 iz Čilea i 60 Egipćana, a bome, ni Čile ni Egipat nisu blizu. Ni Honduras, a ni Ujedinjeni Arapski Emirati nisu "s ruke". A svi su nam došli. Europljane nećemo ni nabrajati, u kontekstu već spomenutih oni nam dođu kao najbliži susjedi.
Šesto izdanje Svjetskog kupa rukometnih veterana, najveći događaj ovakve vrste u svijetu, oborilo je sve rekorde. Spomenusmo već 2500 sudionika, dodajmo i 10.000 noćenja. Treba li isticati kakva je ovo reklama za hrvatski turizam i Dalmaciju, većina njih vratit će se sljedećih godina u Omiš i Makarsku kao igrači, a neki od njih i sa svojim obiteljima kao turisti...
- Već smo otvorili prijave za sljedeću godinu i već smo popunili pola kapaciteta. Godinu dana ranije! To vam najbolje pokazuje kakav je interes, odaziv, koliko ljudi respektiraju ovaj naš projekt. Kakav smo brend postali - neskrivenim zadovoljstvom svime postignutim priča nam Čaljkušić.
I sad se tu otvara ona tema "da je više sportskih dvorana i smještajnih kapaciteta imali bi i dvostruko više sudionika". No, ovo je reportaža sa šestog Svjetskog kupa veterana, pa nećemo ovaj put. Tu temu "čerečit ćemo" drugom prigodom.
A finale je, vratimo se mi samome događaju, završio pobjedom Rumunja. Iako je navijački puk na tribini dvorane Ribnjak mahom bio na strani Egipćana, znamo da se navijački neutralci uvijek nekako svrstaju uz (fizički) slabiju momčad, pobjedu od 11:10 odnijeli su Rumunji. Treći put za redom na ovom natjecanju. I znali su to proslaviti, dok su na poraženoj strani pale i poneke suze. Emocije su zajebane. Svugdje.
Ukupno gledajući, najuspješniji ove godine bili su rukometaši i rukometašice iz Slovačke, trijumfirali su u tri od sedam kategorija, za njima odmah Poljaci (dvije titule), dok su Rumunji i Litvanci osvojili po jedan trofej.
No, više od samih rezultata i trofeja u pamćenju svih sudionika ostat će sjajna atmosfera i druženje u Omišu i Makarskoj tijekom trajanja Svjetskog kupa. Pozitivne emocije prštale su na sve strane, svi su hvalili organizaciju turnira uz poruku "volimo Hrvatsku".
Nekako najveseliji na svečanosti dodjele nagrada i samog zatvaranja, na kojemu je bilo i plesa i pjesme, bili su Indijci. Brojni, veseli, rasplesani. "Volimo Hrvatsku, volimo Luku Modrića". Pridružili su im se i ostali, prije svih Rumunji, Česi i Čehinje, Slovaci i Slovakinje, Mađarice, Litvanci... Atmosfera za deset. I eto nam njih - opet sljedećega ljeta.
