Damir Martin nije uspio izboriti finale u samcu. Olimpijski viceprvak iz Rija i Londona, brončani iz Tokija... Dakle, jasno je bilo na što se ciljalo u Parizu. No, nije lako doći do zlata, pogotovo u ovakvoj konkurenciji. Završio je Damšo na posljednjem, šestom mjestu svoje skupine u polufinalu. A to znači da mu još preostaje utrka u B finalu. Uhvatili smo ga nakon utrke. Sjajan je sugovornik Martin, realan ‘do boli‘. Iskreno i ‘u glavu‘, nema u njega floskula.
- S pozicijom nisam zadovoljan, ali s veslanjem prvih 700 metara sam jako zadovoljan. Zagrijavanje i ulazak u utrku, sve što je bilo u mojoj moći napravljeno je idealno. A utjecati na druge ne mogu. Prejaki su. Na ovo što oni mogu ponuditi, ja trenutno nemam odgovora. I to mi je teško ‘prožvakati‘.
Konkurenti su krenuli jako, s većim brojem zaveslaja i naš se veslač brzo našao u zaostatku.
- Već nakon prvog kilometra samo bio svjestan da od finala neće biti ništa. Drugi kilometar sam trebao voziti brže od prvog, a u prvom sam već dao maksimum od sebe. Osjetio sam razočaranje, iako si nemam što zamjeriti. Bili su brži i bolji od mene.
- Prvo ću malo smiriti emocije, odveslati B finale, a onda kad se vratim u Hrvatsku ću vidjeti što i kako dalje. Da sam završio na nekom od prva tri mjesta, to bi me motivacijski vodilo i do Los Angelesa, ali ovo dalje mislim da vodi u penziju. No, nikad ne reci nikad, iako sumnjam da ću više ikada moći brže i bolje veslati od ovoga danas. Uzet ću godinu dana slobodno da se odmorim od svega. Nakon toga ću donijeti odluku.
Imaš srebra, broncu, fali samo zlato... Ostaje li žal?
- Naravno, to je bilo ono što me motiviralo. Govorio sam sebi da hoću zlato, ali onda pogledam rezultate sa svih regata, pa vidim koliko je to realno ili nije. Ali isto tako mi se činilo i za medalje koje sam već osvojio.
Najveći konkurenti od njega su mlađi. I to ne malo... Damiru je 36 godina.
- Prvi najstariji nakon mene je šest godina mlađi od mene. Eto. Brže se puno oporavljaju, lakše podnose trenažni proces, imaju manje ozljeda. Još se nisu zasitili veslanja. Ja sam počeo 2000. godine. Dakle, 24 godine sam u veslanju. Oni i da su 10 godina unutra, to je opet duplo manje od mene. Kažu da je idealno nakon pet, šest godina promijeniti posao da ostaneš motiviran...
Martin se već polako zasitio svega.
- Pune 24 godine sam u toj ‘žabokrečini‘. Koliko je sustav pomagao ili odmagao, ne znam. Što sam sve prolazio... Bila je borba, ali to me toliko dugo i drži u ovom sportu. Taj neki inat. Dug je put ispred njih. Vidjet ćemo kako će oni veslat nakon tri olimpijske medalje.
Što te veseli van veslanja?
- Obitelj. Želim naći neki posao s kojega ću u petak poslijepodne izaći, ostaviti službeni mobitel i otići negdje za vikend s familijom.
Na što ciljaš?
- Volio bih ostati u sportu i pomagati drugima jer sam prošao cijeli sustav i sva natjecanja. Sigurno mogu pomoći i svojim iskustvom učiniti da mladi ne moraju sami prolaziti ono što smo Sinkovići i ja prošli. Praktički smo sami stvarali sustav.
Što očekuješ od Sinkovića?
- Medalju, sto posto. Kakve su glave, oni će sigurno ići na zlato. Da ste mi na početku sezone rekli da će na onakav način odraditi utrke, ne bih vjerovao. Ali kad sam ih vidio na pripremama kako rade... Bogme, svaka im čast. Bit će to dobra, dobra utrka za gledati i ispisati povijest – zaključio je Martin.