Ajmo braćo uzet’ Amere... pjevalo je desetak srpskih navijača sve do pred kraj polufinalne utakmica košarkaša koju su mnogi kasnije opisali jednom od najboljih u povijesti Olimpijskih igara.
Nisu ih “uzeli”, Srbija je bila blizu, ali nedostajalo joj je kap snage i zrno preciznosti za povijesni rezultat. S obzirom na megasastav s kojim su Amerikanci došli na pariške Igre, računajući trust mozgova koji ih vodi s klupe, bilo bi to jedno od najvećih iznenađenja modernog olimpizma. A stiglo je vrijeme da ih netko “uzme”. Netko, bilo tko. Nema sumnje da je ovo najjača američka košarkaška reprezentacija nakon legendarnog, jednog i jedinog, originalnog Dream Teama iz 1992. godine. Isto je tako nedvojbeno da je pojedinačna kvaliteta košarkaša koje je USA Basketball izabrao veća od 99 posto preostalih košarkaša ovdje u Parizu (i prije toga u Lilleu) i da stoga pad Srbije u završnici nije nimalo neočekivan.
Koliki god je užitak vidjeti te košarkaške velikane i veličine na okupu, “Super All-Star” momčad kakva nije viđena više od 30 godina, pomalo je iritantan njihov ulazak u utakmice, pristup. Naravno, rezultat je na njihovoj strani pa ovaj tekst netko može doživjeti i kao “gunđanje nekog čangrizavca”, ali barem u polufinalu Olimpijskih igara zaigrajte od starta “kako Bog zapovijeda”. S ozbiljnom obranom kakvu smo kroz NBA svi vidjeli da itekako znate igrati. Milina je gledati Curryjevo šutiranje, ali nemojte i vi, njegovi suigrači, košarkaške rock-zvijezde biti isti takvi promatrači i divite se. A ne pljeskati Curryju i čuditi se kada vas u izravnim duelima nadmudruju Avramović, Dobrić, Milutinov, Gudurić Petrušev... Dajte nešto i od vaše čarolije. Više poniznosti, manje arogancije.
Privilegij je s tribine biti dio ovakve utakmicu, ali nije gušt kada vidite koliko im suci puta opraštaju korake ili nošene lopte. Faul, dva, tamo, vamo... sve je to u opisu igre, prihvatljivo i nešto na što su se ljudi navikli, ali dajte im sudite pogreške u vođenju lopte. Nemojte i time živcirati ljubitelje košarke.
U finalu u subotu u 21.30 igrat će Francuzi i Amerikanci, Srbi i Nijemci će se od 11 sati boriti za broncu. Mogu li domaćini do senzacionalne pobjede? Samo rijetki su prognozirali da će dogurati ovako daleko, mnogi su sumnjali da imaju kvalitetu za ulazak među četiri najbolja. Svi su Srbiju (pa i Kanadu) vidjeli kao najbolje šanse za detroniziranje Amerikanaca. LeBrona, Curryja, Embiida, Duranta, Davisa, Bookera, Edwardsa, Holidaya... Što nudi Francuska? Yabusele igra kao MVP, Wembanyama je sjajan, zatim Cordinier, Batum, Lessort, Ntiklina, Fournier... Zbog profila suparnika vjerojatno će se i Gobert vratiti u rotaciju. Parižani i njihovi prijatelji vjeruju da mogu iznenaditi, osvojiti prvo zlato, a tijekom polufinala je bilo zanimljivo kako su bili sretni kad su Amerikanci poveli Srbije. Većina gledatelja ipak su bili Francuzi, povremeno su i pjevali svojoj reprezentaciji, a na kraju smo doznali i da su im Amerikanci bili draži od autsajdera koji je bio na pragu senzacije. Nije im palo na um da bi put Francuske do zlata bio ipak nešto manje teži da igraju protiv Srbije, a ne SAD-a. No, neka im, dobili su što su tražili. A mi? Hoćemo li mi dobiti jedan poraz ovih Amerikanaca u nokaut utakmici, nije važno od koga? Ostala je još samo jedna prilika...
Za kraj, jedna stvar koju smo se već nekoliko puta zapitali ovdje u Parizu i još uvijek nam nije jasna. I moramo ju istaknuti.
Čime se to košarka zamjerila da je zaslužila ovakav tretman Međunarodnog olimpijskog odbora i domaćih organizatora Igara? Košarka, navodno, ima status najvažnijeg loptačkog sporta u olimpijskom pokretu, ali su joj ovdje napravili to da su se utakmice u skupinama igraju u objektu s dvostruko većim kapacitetom, nego ove najzanimljivije, nokaut faza i borba za medalje. Pa gdje to ima da ideš s boljeg na lošije? Shvaćamo da su košarkaše u najvažnijim utakmicama željeli kod sebe u Parizu, a ne da moraju luksuznim i brzim vlakovima putovati u 200 kilometara udaljeni Lille i vraćati se iste večeri, ali zašto im onda nisu priredili najveću dvoranu u gradu.
Zagrebačka Arena ima veći kapacitet od Bercyja prilagođenog olimpijskom košarkaškom turniru, a više gledatelja ima i u završnim utakmicama vaterpolskog turnira kojem je domaćin ultramoderni stadion/dvorana La Defense u Nanterreu. Hrvatsku i Španjolsku u borbi za polufinale gledalo je više od 13 tisuća gledatelja (13.100), a dvije polufinalne utakmice najboljih svjetskih košarkaša skoro tisuću manje: 12.454 je službeni podatak za ogled domaćina i Njemačke, 12.213 za epski duel SAD-a i Srbije, a maksimalni kapacitet je 12.800 gledatelja. U Lilleu je na prilagođenom stadionu lokalnog nogometnog kluba svaki put bilo više od 26 tisuća gledatelja prema službenim podacima. Ozbiljan autogol MOO-a i pariškog Organizacijskog odbora. Dobili ste finale koje ste željeli, Francuska protiv SAD-a, ali s manje gledatelja nego što će ih biti na vaterpolu. Merci!
