Dvije Rijeke obilježile su Perišićev povratak, u kratko vrijeme pokazao je zašto treba biti uzor

Sve što o Hajdukovom raspadu u proljetnom dijelu prvenstva treba znati, u sezoni koja je označena kao ta, stane u dvije utakmice s Rijekom. Prva je okrenula tijek prvenstva i usmjerila sezonu za Hajduk tamo gdje se nije ni pomišljalo da bi moglo otići, a druga je primjer potonuća i drugog lica momčadi kojem se nije nadalo.

U obje te utakmice stane i priča oko Ivana Perišića kao značaja koji može imati za Hajduk u budućnosti, naravno ako se odluči ostati još. Kažemo odluči, tj. ne predomisli nakon svega, jer da to i napravi ne bi mu bilo za zamjeriti nakon svega tijekom proljeća na Poljudu. Perišić je obećanje ispunio, vratio se u Hajduk, ali očekivanja koja je imao od kluba vjerojatno nisu na razini, pogotovo ne na onoj s koje je došao na Poljud.

Nije nikad na odmet naglasiti da je Perišić jedan od najvećih i najboljih hrvatskih nogometaša u povijesti, osvajač dvije medalje na svjetskim prvenstvima, trofeja u Ligama petice te Lige prvaka. Kao takav uzor je i primjer mnogima, ili bi barem trebao biti.

Prvu utakmicu s Rijekom ovog proljeća obilježilo je Perišićevo predstavljanje kad je s Josipom Brekalom izašao na travnjak pred ispunjene poljudske tribine. Bio je to trenutak u kojem se još nagovještavala titula, a pobjeda je značila odlazak na plus šest. Čekao se Perišićev oporavak nakon kojeg bi u Hajduku samo potvrdio ono što su suigrači trebali privesti do kraja te mirno spreman otišao na Euro.

Damir Škomrlj/Cropix

No, dogodilo se nešto drugo. Oporavak ide po planu i uspješno, ali put do trofeja s Hajdukom za ovu sezonu je gotov. Debitirao je u dresu Hajduka protekle srijede u porazu od Dinama 0:1, kad je i još uvijek u procesu rehabilitacije pokazao da je kvalitetom daleko iznad ostatka lige. Nije još za očekivati da može nanizati nekoliko igrača i ući u gol s loptom, ali dojam je da mu to zdravom ni s 36 godina ne bi bio problem.

Taj stav se može i zauzeti nakon posljednjeg poraza od Rijeke jer Hajduk do njegovog ulaska u igru nije ništa napravio. Nula konkretnih napada, nula udaraca na gol i branjenje u utakmici koja je bila posljednja slamka spasa sezone. To je bila statistika do ulaska Perišića, a onda je na terenu pokazao, pa i u ovom stanju forme, koliko je kvalitetom iznad ostatka lige.

Prvo kad je sjajno u 76. minuti sjajno kreirao stopostotnu priliku za Trajkovskog koji je promašio s peterca te kad je pokušao efektno iz voleja s 15-ak metara u 79. minuti. Ukupno je Hajduk nakon ulaska Perišića imao tri udarca na gol, a sve zahvaljujući njemu. Uz sve osvojene trofeje i medalje u karijeri, nakon teške ozljede u godinama za koje se nekad govorilo da su veteranske, pokazao je za kratko vrijeme više želje i žara te razine kvalitete u igri nego cijela momčad do njegovog ulaska.

Ono što bi trebala i mogla u budućnosti biti najveća dobrobit dolaska Perišića je razina profesionalnosti i nogometne kvalitete kojoj Hajduk treba težiti i zbog čega je prirodno da bude svima uzor. Sve ispod stremljenja toj razini profesionalnosti nije ni minimum za ispunjenje ciljeva koji su želja svih vezanih za klub, zato ne bi bilo na odmet i njemu pokazati nakon onog ‘vrime je‘ sad i da ‘ostane‘.