Dambrauskasova smjena ‘razotkrila‘ je Lukšu Jakobušića: očigledno nije stvorio ‘novi Hajduk‘, već nastavlja srljati kao i njegovi prethodnici

stdClass Object ( [id] => 1223817 [title] => Dambrauskasova smjena ‘razotkrila‘ je Lukšu Jakobušića: očigledno nije stvorio ‘novi Hajduk‘, već nastavlja srljati kao i njegovi prethodnici [alias] => dambrauskasova-smjena-ogroman-je-poraz-lukse-jakobusica-ocigledno-nije-stvorio-novi-hajduk-vec-nastavlja-srljati-kao-i-njegovi-prethodnici [catid] => 275 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Dvije pobjede u posljednjih osam utakmica u svim natjecanjima loš su rezultat bez obzira o kakvoj momčadi se radi i koji su joj ciljevi, a ako je u pitanju Hajduk, u takvim situacijama obično slijedi otkaz treneru. No, ovaj današnji Hajduk kojeg vodi Lukša Jakobušić predstavljao se kao jedan drugačiji Hajduk. Strpljiviji, vjerniji dugoročnom cilju i otporniji na vanjske utjecaje. Hajduk koji neće izlaz iz krize vidjeti jedino u smjeni trenera...

Ipak, Jakobušić je nakon remija sa Šibenikom na Šubićevcu smijenio Valdasa Dambrauskasa i tako pokazao da je "njegov" Hajduk isti onaj Hajduk kojeg je zatekao kada je (po drugi put) došao u klub.

Dambrauskas je Bijelima prošle sezone donio Kup, odnosno prvi trofej nakon devet godina. Odveo je momčad do drugog mjesta u prvenstvu, što je bilo prvi put od 2012. da je Hajduku to pošlo za rukom. Uz to, završio je sezonu sa samo dva poraza u službenim utakmicama - od Rijeke na Poljudu (1:3) u 25. kolu i od Dinama na Maksimiru u posljednjem kolu (1:3), koji nije imao nikakvu rezultatsku važnost - te u 23 prvenstvena susreta osvojio 51 bod, odnosno 2.21 po utakmici.

Litavac je bio poznat po tome što se floskulama na presicama "skrivao" od javnosti i kovao planove za svaku momčad posebno. Oni bi nekada isfunkcionirali, a nekada ne bi, ali činjenica da je Hajduk prije zadnjeg kola prošle sezone imao dvije pobjede i jedan remi u susretima s Dinamom na neki način svjedoči o tome da je u takvom pristupu bilo više pluseva nego minusa.

Ipak, upravo ti posebni planovi za svaku momčad bili su najveći dio problema koji se ove sezone intenzivirao, jer su Bijeli u svaku utakmicu izlazili u drugačijem sastavu i sustavu te s barem malo drugačijim taktičkim planom. A koliko god skautiranje protivnika i prilagođavanje njemu bilo neizostavan dio dobre pripreme utakmice, Dambrauskas je u tome pretjerivao. Barem naizgled...

To "naizgled" naglašavam iz razloga što je na raspolaganju imao igrače kakve je imao i koji su ga uvelike limitirali u uspostavljanju uvijek prepoznatljivog stila igre - što zbog raznolikosti igrača na istim ili srodnim pozicijama, što zbog samih karakteristika najvećih zvijezda ekipe. Ti segmenti bili su limitirajući faktor pogotovo u kontekstu toga kako je "hajdučka igra" definirana u Strategiji, a što je uvelike ono kako je Dambrauskas i pokušavao igrati.

---

---

Andro Fistonić na prezentaciji dugo očekivanog dokumenta u listopadu prošle godine "hajdučku igru" je ukratko definirao kao kombinaciju faze napada koja se temelji na posjedu i faze obrane koja se temelji na visokom presingu, argumentirajući tvrdnje kontekstom s kojim se Hajduk susreće u okviru HNL-a.

Marko Livaja najbolji je igrač lige, čovjek koji može riješiti utakmicu i pogotkom i "nemogućom" asistencijom te koji samom svojom prisutnošću na terenu otežava posao protivnicima i čini svoje suigrače boljima. Ali istovremeno, Marko Livaja ti u 99 posto situacija neće igrati visoki presing onako kako želiš. Isto kao što ti se Nikola Kalinić - napadač svjetske klase i čovjek koji se iz najbolje namjere vratio u Hajduk, na oduševljenje većine navijača - u 99 posto situacija neće vratiti u obranu, već ostati na centru s Livajom i promatrati situaciju koja se odvija pred njegovim golom.

Dambrauskas je, dakle, prije svake utakmice prvo morao razbijati glavu oko svoje momčadi, onda oko protivnika pa na kraju oko toga koji bi najbolji pristup bio kada se sve zbroji i oduzme. Drugim riječima, stalno je morao raditi kompromise, a to je nevjerojatno zahtjevan zadatak, pogotovo kada sve to moraš raditi u kontekstu Hajduka, odnosno okruženja u kojem preko noći od heroja postaneš glavni problem i smetnja koja mora što prije otići iz kluba.

Ono što je Litavcu definitivno nedostajalo jesu kvalitetnije reakcije na situaciju na terenu, bilo u vidu taktičkih korekcija, bilo u vidu zamjena na koje se odlučivao i u kojim trenucima se na njih odlučivao. Taj segment postao je posebno problematičan ove sezone, kada se Hajduk našao u situaciji u kojoj je imao četiri izuzetno zahtjevne europske utakmice i ritam na koji igrači jednostavno nisu naviknuli. Sastavljanje momčadi postao je eksponencijalno teži posao, a potezi za vrijeme utakmice su više nego ikad počeli stvarati razliku između tri boda, jednog boda i nula bodova.

Dambrauskas je u 12 službenih utakmica ove sezone upisao pet pobjeda, šest poraza i jedan remi, onaj koji mu je očigledno presudio, a koji je došao poprilično nesretno - u 97. minuti utakmice u kojoj su Bijeli dominirali većim dijelom i trebali zabiti puno više od jednog gola.

Od svih njegovih pobjeda ove sezone, zapravo je jedina impresivna bila ona u prvom susretu protiv Vitorije na Poljudu (3:1), dok je i 5:1 protiv Belupa vrijedno spomena, iako je utakmica završila tim rezultatom uvelike zahvaljujući činjenici da su Bijeli igrali s igračem više od 56. minute. Što se tiče poraza, onaj u Superkupu protiv Dinama došao je tek nakon jedanaesteraca, iako su Modri bili dominantni tijekom 90 minuta. Onaj, pak, u prvenstvu protiv Modrih bio je poprilično bolan, kao što je možda još i bolniji bio poraz u Osijeku od rastrojene momčadi koja je ostala bez trenera odmah nakon te utakmice, iako se tu u obzir mora uzeti i tragična pogibija Livajinog oca večer prije koja je potresla sve u klubu...

Kada govorimo o europskim utakmicama, poraz u Guimaraesu nije nosio nikakvu važnost, a protiv Villarreala su se Bijeli držali relativno dobro, ali su ih stajali naivno primljeni golovi i, realno, abnormalna razlika u kvalitetu.

Kada se sve zbroji i oduzme, Hajduk ove sezone zaista nije izgledao dobro, ali je djelovao kao da može izgledati dobro. Barem u onom okviru u kojem specifični profili igrača (ne njihova kvaliteta) to dopuštaju... A profile igrača nije birao Dambrauskas, kojemu su ovog ljeta dovedena dva stopera (od kojih za sada samo jedan, Chidozie Awaziem, djeluje kao "dodana vrijednost") i Anthony Kalik, veznjak koji se iz nijednog kuta gledišta ne čini kao rješenje za Hajdukove probleme, već prvenstveno kao igrač za "jačanje konkurencije u veznom redu". Unatoč manama, koje posebno izlaze na vidjelo u fazi obrane, Marco Fossati je kvalitetna "šestica" za Hajduk, ali kada njega nema Bijelima nedostaje taj veznjak koji će omogućiti Filipu Krovinoviću da se manje mora nisko spuštati po loptu, a da više može operirati kroz međuprostor, gdje je najbolji. Kalik sigurno nije taj igrač.

- U javnosti se stvorila slika da je drugo mjesto realnost za nas u ovoj sezoni. Možda je to i točno, međutim mi se s tim nećemo i ne možemo zadovoljiti. Drugo mjesto tek treba izboriti, a Klub mora težiti najvišim ciljevima. Ponavljam, u tom kontekstu treba gledati ovu odluku, jer naše nije samo da rješavamo nego da i predviđamo probleme – rekao je Jakobušić u izjavi kojom je objasnio razloge otkaza Dambrauskasu.

---

---

Predsjednik Hajduka tu je u pravu, jer iako Hajduk objektivno nema momčad za naslov pored ovakvog Dinama, to je svejedno postavljeno kao cilj i smisao ulaganja u momčad koja se sastoji od imena kao što su Marko Livaja, Lovre Kalinić, Nikola Kalinić i Filip Krovinović mora biti titula prvaka Hrvatske. Pogotovo u drugoj sezoni u kojoj je momčad na okupu i nakon prijelaznog roka u kojem ni Stipe Biuk, ni Emir Sahiti, ni nitko drugi nisu prodani.

Ali Dambrauskasovom smjenom Jakobušić je pokazao da nije ništa bolji od svojih prethodnika i da "njegov" Hajduk nije ništa stabilnija i uređenija organizacija, koliko god se on to u medijima kroz raznorazne populističke performanse trudio pokazati.

U redu, neke stvari su podignute na višu razinu, kao što su marketing, Hajduk Digital TV i ostali popratni segmenti, ali sve je to sporedno za jedan posrnuli veliki nogometni klub kojeg se pokušava osoviti na čvrste noge. Broj članova Hajduka relevantan je u svjetskim okvirima, a broj pretplatnika srušio je dosadašnji rekord, no većina tih navijača zapravo je progutala priču o nekom drugačijem Hajduku, u kojem se stvari rade na drugačiji način. Jakobušić je tu priču ovim potezom sasvim rasplinuo.

Ako ostavimo po strani smjenu Harija Vukasa i privremeno davanje momčadi u ruke Bori Primorcu, Paolo Tramezzani bio je prvi "pravi" Jakobušićev izbor od njegovog dolaska na mjesto predsjednika Hajduka i, iako je bio prvi trener Bijelih u dugo vremena koji je uspio ostvariti nekakav mjerljivi postavljeni cilj, dobio je otkaz jer je procijenjeno dugoročno nije mogao donijeti ono što se traži. Ta odluka u tom je smislu bila legitimna, isto kao što je smjena Jensa Gustafssona, koji se nije najbolje snašao na Poljudu, u neku ruku bila legitimna.

Ako ne računamo Tramezzanija u tom kontekstu, Šveđanin je bio Jakobušićeva pogreška, ali ona mu je bila tek prva i mogla mu se tolerirati. No, smjenjivanje Dambrauskasa nakon dva mjeseca njegove druge sezone na klupi i poslije osvajanja Kupa u sezoni u kojoj je imao samo dva poraza u službenim susretima, daje do znanja da Jakobušić nastavlja srljati i vrtjeti se ukrug kao i njegovi prethodnici, jer ne smije se previdjeti podatak da će Mislav Karoglan, koji barem privremeno preuzima klupu, biti već šesti trener Hajduka u manje od dvije godine Jakobušićevog mandata.

Čak i da novi trener poluči kratkoročni uspjeh u vidu novog osvajanja Kupa i drugog mjesta u prvenstvu, to neće značiti da je ovo neki drugačiji Hajduk, jer onaj narativ "ova sezona je takva kakva jest, sljedeće sezone momčad treba ostati na okupu pa će biti bolje" očigledno ne stoji, kao što nikad nije ni stajao. A čak i da novi trener odvede Hajduk do titule, što je očigledno ono na što Jakobušić s ovom smjenom cilja, to svejedno neće biti znak da je ovo neki drugačiji Hajduk, već samo da je onaj isti Hajduk nekako uspio podići trofej namijenjen prvaku Hrvatske. A dok se stvari nastave raditi na isti, dokazano loš način, Bijeli će kad-tad opet upasti u "crnu rupu" i kratkoročni uspjeh nikada se neće pretvoriti u onaj dugoročni.

Valdas Dambrauskas nije isporučio u derbijima ove sezone i zaostatak za Dinamom već je poprilično velik s obzirom na period u kojem se nalazimo, a usto se nije uspio plasirati u grupnu fazu Konferencijske lige (iako vjerojatno nitko to ne bi uspio preko glavnog favorita za osvajanje trećeg po kvalitetu UEFA-ina natjecanja), no nemali broj puta je pokazao da zna voditi ovu ekipu i da može biti najbolji kada to najviše treba.

S druge strane, treba naglasiti to da smo ove sezone u većini utakmica gledali malo nervoznijeg Livaju nego inače, što je najbolji igrač Hajduka i sam potvrdio Igoru Ćurkoviću u razgovoru za HDTV ususret uzvratu protiv Villarreala.

- Nervozniji sam zato što smo prošle godine napravili nekakav iskorak i ove godine očekuješ novi iskorak... Naši navijači žive za to. Mi sad ne igramo bajno, iako osvajamo bodove, a ja sam takav da uvijek želim da dobra igra prati dobar rezultat. Osvojili smo dosta bodova na početku ove sezone, osim tog Dinama... Ali kad se sjetim prošle sezone u kojoj smo na početku igrali dobro pa nismo osvajali bodove, dobro je - rekao je Livaja tada.

Zbog Livajinog malo drugačijeg ponašanja na terenu i govora tijela nekih drugih igrača (ponajprije Josipa Eleza), dalo se naslutiti da u svlačionici Hajduka ne cvjetaju ruže, ali pitanje je jesu li razlozi toga ležali u onome što je Livaja sam rekao, ili je postojao nekakav drugi problem na relaciji trener - igrači. Ali čak i da jest, teško je vidjeti kako bi on bio tolikih razmjera da se nije mogao riješiti posredovanjem predsjednika koji vjeruje u svoj izbor i u svoj plan...

Litavcu se zamjeralo i nedovoljno forsiranje mladih igrača, što je legitimna kritika u kontekstu onoga što Hajduk želi biti i što je uostalom napisano u Strategiji. Prvi ću reći da se mladi igrači iz Akademije moraju razvijati i da moraju dobivati određeni broj minuta bez obzira na sve, ali iskreno me zanima (a vjerujem i sve vas) hoće li novi trener biti strpljiv s mladim igračima - od kojih je samo Biuk u kontinuitetu uključen u seniorski nogomet - dok se lovi titula prvaka Hrvatske i hvata zaostatak za Dinamom koji trenutno izgleda bolje nego što je izgledao u dugo vremena.

Početak sezone bio je težak, a očekivanja nikad nisu bila veća i sve je to na kraju litavskog stručnjaka stajalo posla na klupi Bijelih. Ali ja se slažem s otprilike 68 posto čitatelja ‘Slobodne‘ koji su ispunili anketu i smatram da Hajduk nije trebao smijeniti Valdasa Dambrauskasa, jer što god od ovoga svega ispalo, neće biti postignuto planski, već stihijski. Kao i do sada.

---

---