Objava je stigla nenadano, ta tek su mu 34 godine, rođen je 29. siječnja 1989. godine i po našoj računici daleko je to od Luke Modrića ili Ivana Perišića koji ne sustaju, prvi je naš dragi Metuzalem, drugi se unatoč teškoj ozljedi sprema na veliki come-back.
A Mario Maloča, njegov vršnjak i legendarni partner u nekoć najboljem stoperskom paru ne samo Hajduka, nego i HNL-a, ne predaje se, eno ga u Gorici i uspješan je.
No, Goran Milović, o njemu je riječ, rekao je - dosta, ne mogu više. Olimpija u Ljubljani bila je njegov posljednji klub igračke karijere. Objesio je kopačke o klin i odluka je kako kaže došla sama od sebe, spontano:
- Nemam više motiva, mjesec dana mi je desno koljeno otečeno, idem na terapije i trebam još ići. Mučim se. Ponuda je bilo, ali nijedna da kažem “wow”, to se ne odbija. Zvali su me iz Bosne i Hercegovine i iz Slovenije, a nije mi bilo posebno interesantno. Osam godina sam protutnjao po inozemstvu, uz šest mjeseci u Osijeku što sam bio. Osam godina još otkad sam ono s priprema Hajduka otišao u Kinu...
Pamtimo te suze na rastanku, prije treninga u Antalyji, okupili ste suigrače na centru, oprostili ste, suze su potekle, nije bilo svejedno ni treneru Damiru Buriću...
- Je, bilo je vrlo emotivno, najprije sam živio za Hajduk, ispunila mi se ta životna želja, nakon što sam morao proći dokazivanja i u Dalmatinca i u Splita, a onda je došlo vrijeme da se iskoristi ponudu. S jedne strane volio bi ostat, a opet ponudu moraš iskoristit...
Danas, nema te ponude?
- Zaželio sam se kuće, lipše mi je bit doma, a rekoh da nemam ponudu koja bi me povukla iz lagodne situacije obiteljskog mira, pa se mislim, dosta je.
Treba naći novi početak?
- Naći ću u ga u nogometu, sigurno, nisam još načistu je li to trenerski poziv, ili da budem funkcioner, u struci, ali znate kako se kaže, sa 34 godine bio bih stari igrač, a ujedno sam u pravom trenutku da mlad krenem u novi nogometni život.
Vi ste nam poznati kao igrač intelektualac, nema ih mnogo, školovanje nikad niste zapustili?
- Ja sam magistrirao kineziologju, ali za uži nogometni smjer trebam se sad prebaciti na dodatno školovanje, da steknem licencije A i B i kako sve to ide. Usmjeren sam u tom pravcu.
Po nama, vi ste kadar kojega bi svaki klub poželio, pa nije sad da vas preporučamo Hajduku, ali tu ste...
- Polako, svakako želim ostati u nogometu.
Ne želimo pravit e pe pe, reklamu, ali...
- Čujte, znaju za mene. Neću se ja nametati. Moram se još školovat, ali krećem u nove nogometne vode... Bit će nešto negdje i za mene.
Maloča još igra, eno ga u Gorici?
- Baš mi je bilo drago kad smo se nedavno čuli, razmijenili iskustva... On još može, svaka mu čast...
Bili ste dobar par?
- Jesmo, to se vidi tek kad odeš, onda dođu neki drugi pa se misli da smo mi bili bolji... Dobro smo se slagali, ja sam više bio za uć u duel, da razgrnem, da obavim prljav posao, a on je brz, dobro je čitao igru i odnio bi balune.
Dobro ste vi igrali, nego kako vidite danas svoje godine u Hajduku?
- Ispadali smo olako iz Europe, a bili blizu plasmana u skupinu, Dila Gori, Liberec, Dnjipro, Inter... Pamtim utakmicu u Milanu i ta mi je najdraža u bijelom dresu. Imali smo veliki Inter u šaci na San Siru, vodili smo 2:0 i skoro nadoknadili poraz 0:3 iz prvog susreta.
Tada je mladi Livaja bio rezerva na klupi Intera.
- Da, da, zamislite i to, koje su to relacije, koliko je vremena prošlo. Mislio sam da treći gol pada sam, da ćemo uhvatiti slavni Inter na spavanju. Onda smo malo povukli ručnu, nakon zamjena s klupe, nismo nasrnuli do kraja. A imali smo ih... Pa smo u idućoj utakmici u HNL-u tukli Zagreb mislim sa 5:1. Bili smo u snazi. Žao mi je uvijek tog meča u Milanu da nismo zabili i treći gol, a dan-danas mislim da smo mogli.
U prvenstvu niste uspijevali biti niti drugi?
- Hajduk je kao klub bio u problemima, organizacijski, igrački, nije bio na današnjoj razini. A Rijeka u financijskom zamahu pa je stala između nas i Dinama. Krenuli bismo mi dobro, ali ne bismo izdržali.
Što posebno pamtite iz vašeg razdoblja u Hajduku?
- Posebno me se dojmila akcija predsjednika Hrvoja Maleša da razotkrije sudačke makinacije. Bili smo začuđeni Malešovom hrabrošću. Mislili smo da je malo i lud, jer time ugroziš i sebe. Divili smo mu se i čudili.
Je li za Hajduk ova ta sezona koja se čeka od 2005.?
- Konkurentni smo i popunjeni na svim pozicijama, Livaja je tu, a probudio se i Sahiti. On daje dodatni impuls prema naprijed što je bitno, jer teško je Livaji da sam probija protivničke obrane. Važno je i što će biti u prijelaznom roku, to je posebna utakmica Hajduka i Dinama. U Dinamu su sad rasuli ekipu, Livaković, Šutalo, Ivanušec su otišli, pa nisu goropadni. Zimski prijelazni rok nova je i posebna utakmica! Temelj za titulu.
Najteži trenutak?
- Kad sam skoro sasvim uništio bubnjić u Koprivnici, pomakla se košćica, kaže doktorica za koji milimetar imali ste ludu sreću.
Nastupali ste i za reprezentaciju?
- Jedan nastup, u završnici utakmice u Rostovu protiv Rusije, dobili smo 3:1.
Po jedan nastup vi i Maloča, Mario protiv Švicarske u Poljudu. A bili ste bolji igrači, sjajan tandem, nego samo za po jedan put u “repki”.
- Kad vi tako kažete... Barem smo se upisali, ha, ha, ha...
Što će Hajduk u Rijeci uraditi, vi to možete dobro procijeniti?
- Rijeka je ozbiljna, igraju rasterećeno. Ali je i Hajduk posložen, Leko radi dobar posao.
I on je poput vas stigao iz Kine, a u Belgiji je prošao razvojni put?!
- Da, da, Leko je ostvario ozbiljne rezultate... Zanimljivo je da me kratko vodio Adnan Čustović u Belgiji, u Oostendeu. Čudo kako se to nogometni putevi ukrste...
I mogli bismo tako do sutra. Nastavit ćemo kad se Milović skrasi u novom poslu, splitska nogometna baza potrebna je takvih faca kao što je umirovljeni stoper Goran Milović, magistar kineziologije, budući vlasnik svih potrebnih licencija.
