U glavnoj ulozi - Blaž Slišković, Doktor Baka. Ali ne u Hajdukovu, nego u dresu Veleža. Godinu i pol prije nego što će "rođene" zamijeniti Hajdukom i Splitom.
Devetog veljače uvijek se vraćamo na taj datum unatrag, sve do 1980. godine, tog je dana, sutra će biti prije evo 44 godine na čuvenom nogometnom turniru u Mostaru Velež svladao Dinamo sa - 9:2. Devet drugog sa 9:2...
Nevjerojatna igra brojki ostala je zauvijek zapisana kao najteži (mnogi pišu i sramotan, ali eto, desi se) poraz Dinama u eri koja ne seže samo do 1945. godine i osnutka Dinama kakvog danas poznamo, nego i dublje u povijest kad se Dinamo po boji dresa (i još nekim detaljima) po naslanja na naslijeđe Građanskog, možda i HAŠK-a, PNIŠK-a, Concordije, svejedno...
U Mostaru se, inače, svake veljače održavao turnir koji je postao čuven u jugo-nogometu, iznimna tradicija. Priređen ciljano i prigodno povodom Dana oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu. Grad na Neretvi, centar Hercegovine, naime, oslobođen je 14. veljače 1945. godine, tog jutra jedinice 26. dalmatinske divizije prve su ušle u grad, za njima 19. dalmatinska i 29. hercegovačka, do 19 sati Mostar je bio oslobođen od fašističkog terora. No, daleko smo otišli...
Elem, igralo se tog 9. 2. u pravom zimskom terminu u 13.30 sati, socijalistički štedljivo, da se ne troši električna energija za rasvjetu, 18 ili 20 (različiti su izvještaji) tisuća gledatelja bilo je na tribinama stadionu pod Bijelim brijegom (gdje je danas dom Zrinjskog). Velež je vodio Vukašin Višnjevac, gorljivi Hercegovac iz Gackog, a Dinama Vladimir Vlatko Marković, slavni igrač i trener "modrih", kasniji predsjednik HNS-a, porijeklom iz Bugojna. Sudio je za Hajduk zloglasni Dušan Maksimović iz Novog Sada koji je četiri godine prije skrojio onu famoznu završnicu za Bežigradom u Ljubljani (Olimpija - Partizan 0:1, Hajduk ostao bez titule prvaka).
Nevjerojatan rezultat 9:2 potpisali su tog 9. 2. za Velež sa po četiri gola Blaž Slišković i Vladimir Skočajić, devetog je dodao Dragan Okuka, dok su za Dinamo (smanjili su privremeno rezultat sa 3:0 na 3:2) zabili Zlatko Kranjčar i Štef Deverić.
Anegdota je da su igrači Dinama bili mamurni, blago rečeno, nakon zabave i pijanstva noć prije. Kad se Marko Mlinarić požalio Sliškoviću što im to rade, a noć prije da su "ružili", Baka mu je odgovorio:
- A što ti misliš đe smo mi bili? U kazalištu?!
Da je tome tako Slišković je poslije puno godina otvoreno posvjedočio u razgovoru s novinarima:
- Sve nam je uspijevalo, to je jedna od onih utakmica kada ti prolazi sve što zamisliš i sve što pukneš ulazi u gol. Dok smo koračali prema svlačionicama, na licima Dinamovih igrača doista je bio vidljiv umor, ali i na našima. Znate, Mostar je u to vrijeme nudio zanimljiva mjesta za noćne izlaske, moglo se izaći, dobro proveseliti i zabaviti.
Blaže Blažove riječi za novinarski izričaj da je noć prije utakmice "alkohol tekao u potocima".
Druga anegdota jest oklada Sliškovića sa sucem Maksimovićem. Dosuđen je slobodan udarac za Velež, a Baka je dobacio sucu:
- Makso, zabijam gol, evo po 100 maraka da ću odavde da ga dadnem! - Slišković je doviknuo Maksimoviću.
- Nema šanse, mrtvi je ugao - uzvratio je arbitar iz Novog Sada.
Baka je u svojem stilu „odapeo“ i pogodio prve rašlje, makar je bio u mrtvom kutu. Ono što će četiri godine kasnije uraditi u dresu Hajduka protiv praške Sparte u Poljudu i uvesti Hajduk u polufinale Kupa UEFA.
Urbana legenda kaže da je Maksimović nakon utakmice pričekao Sliškovića da izađe iz svlačionice i uručio mu 100 (zapadno)njemačkih maraka, „orlića“, legendarnu sivo-plavičastu novčanicu koja postala i dugo bila dio kulture ovih prostora.
Stotinu dojč-maraka, hej, koja je to bila lova prije 44 godine, a današnjih je cca 50 eura.
Strijelci su bili: 1:0 Skočajić (4.), 2:0 Okuka (5.), 3:0 Skočajić (23.), 3:1 Kranjčar (29.), 3:2 Deverić (40.), 4:2 Slišković (43.), 5:2 Slišković (49.), 6:2 Skočajić (56.), 7:2 Skočajić (63.), 8:2 Slišković (71.), 9:2 Slišković (82.).
Da vam predočimo i postave:
VELEŽ: Marić, V. Ćutuk, Dž. Hadžiabdić, Vukićević (I. Jakirović), V. Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Slato, Ledić, Skočajić (Kalajdžić).
DINAMO: Stinčić (Ivković), Hadžić, Tucak, Mustedanagić (Devčić), Kurtela, D. Bošnjak (Savo Marić), Kranjčar, Bručić, Deverić, Janjanin (Bonić), Mlinarić.
U redovima Veleža igrao je Ibrica Jakirović, barba današnjeg trenera Dinama Sergeja, odnosno rođak Sergejeva oca Envera.
Slišković je toliko izludio Mustedanagića da je Džemu Vlatko Marković izvadio nakon svega 20 minuta igre, smatrao je da nije dorastao zadatku, a tek tada je nastao pravi potop "modrih". Tomislav Ivković je na gol Dinama stao kad je bilo već 5:2.
Rezultat je tim čudniji jer je šest mjeseci prije skoro isti sastav Dinama od Hajduka izgubio utrku za titulom prvaka Jugoslavije tek na gol-razliku, a 1982. su postali prvaci Jugoslavije, doduše tad ih je već vodio Miroslav Ćiro Blažević.
Poslije te utakmice Vlatko Marković je ponudio ostavku, ali ona nije prihvaćena. I u svibnju te 1980. Dinamo će osvojiti Kup Maršala Tita u finalima protiv Crvene zvezde (1:0, 1:1).
No, to je bio takav dan, 9. veljače, da se slavi sa 9:2. I ostalo je zapisano i to, kad je već postignut deveti pogodak, šeretska raja navijača "rođenih" vikala je s tribina Bijelog brijega:
- Ne kvarite datum!
Stanite, nemojte davat deseti gol, danas je samo devet drugoga...
Ima još jedan detalj, malo poznat. A to je kada je iz igre izlazio vratar Dinama Željko Stinčić, a izlazio Tomislav Ivković, razdragan publika je vikala:
- Neka ih oba, neka ih oba, ni dva vratara neće Dinamu pomoći! - bio je to opći urnebes i ekstaza navijača ‘rođenih‘ što se protezala svih 90 minuta.
Na tom turniru, u polufinalu poražen sa 2:9, Dinamo je u utakmici za treće mjesto pobijedio Sarajevo sa 2:0, dok je u finalu Velež svladao Partizan sa 1:0. Pogađate, strijelac jedinog gola bio je Blaž Slišković, a Hajduk je već tada počeo driješiti kesu, skupljati i pripremati novac da ostvari transfer Sliškovića u Hajduk, a što će uslijediti za godinu i pol, u ljeto 1981. godine.
