Palmina Piplović je ubijena 1944., nacisti su joj čupali nokte, tukli je i na kraju objesili. Do 1990. jedan je vrtić nosio njeno ime, a onda ju je Split zaboravio

stdClass Object ( [id] => 1133900 [title] => Palmina Piplović je ubijena 1944., nacisti su joj čupali nokte, tukli je i na kraju objesili. Do 1990. jedan je vrtić nosio njeno ime, a onda ju je Split zaboravio [alias] => na-danasnji-dan-1944-ubijena-je-palmina-piplovic-nacisti-su-joj-cupali-nokte-tukli-je-i-na-kraju-objesili-do-1990-jedan-je-vrtic-nosio-njeno-ime-a-onda-ju-je-split-zaboravio [catid] => 253 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Na današnji dan 1944. obješena je Palmina Piplović, splitska heroina.

U starog Mile Piplovića bilo je osmero djece. Pet sinova i tri kćeri. Od petero braće četvorica su bili partizani, a sve tri sestre partizanke. U NOR-u su poginuli Špiro i Palmina. Špira su pojeli vukovi na Zelengori. Karla, nogometaša RNK Split i člana Prvog splitskog partizanskog odreda, Talijani su u zatvoru toliko prebili da nikada više nije došao sebi. Umro je u duševnoj bolnici.

Palmina je imala 22 godine kad su je 7. listopada 1944. Nijemci uhapsili. Tri dana mučena je u zatvoru. Kroz kakve je strahote prošla, nikada nećemo saznati. Moglo se vidjeti da su joj čupali nokte. Što su sve drugo činili, zaklonila je odjeća, a potom plitki, neoznačeni grob. Zajedno s Nikolom Zavoreom i njemačkim vojnikom, stanovitim brijačem Fritzom, obješena je o stup električne rasvjete na predjelu Ljubinac, na putu između Bilankuše i Majdana. Razlog? Poticali su njemačke vojnike da dezertiraju.

Mira Podrug, udana Benzon, priča:

»Viđale smo se skoro svaki dan u ljeto 1944. g. sve do njenog udesa. Ja i ona smo bile na vezi u lancu od Splita do partizana, a primopredaju smo vršile kod centrale u Dujmovači. Tako je bilo i 7. listopada 1944. g. Vidim je, dolazi, a iza nje njemački oficir i vojnik s puškom. Zadrhtala sam, a Palmina se smiješi: Što ti je? Naši su, iako su Nijemci … Njemački oficir izvadi pištolj i pruži ga Palmini, valjda za uspomenu. Ona se vrati u Split, a ja po uobičajenim pravilima produžim dalje…

Već sam zagazila u Dvorine, malo polje ispred Majdana, kad iza mene puče puška. Oficir se previja u grčevima a vojnik hoće da puca i na mene. Bacim se na njega, udario me on, ali i ja njega, imala sam tada samo 16 godina, pao je i pokušam bježati … Čujem viku. To viče moja mater, dotrči odbornik Jozo Podrug, a njemački vojnik pobjegne u Solin … Tu je alarmirao svoje i trokolicom odjurio u Split, na Plokite, odakle se »uputio u partizane« … Za sve ovo Palmina nije znala, i baš kada je Marinu, svojoj vezi, podnosila izvještaj, zabruja trokolica i Palmina prepozna vojnika kojeg je predala Miri Podrug.

»Marine, bježi! Provala!«, uspjela je da kaže. Marin je pobjegao, a ona je uhvaćena. Odvedena je u njemački zatvor na Gripama. Tu su uspjele da je posjete Marta Erceg i Rina Piplović. Donijele su joj nešto hrane i vidjele je svu u modricama i na njoj pocijepanu odjeću…

»Tuku me. Od jučer poslije podne, i čitavu noć izmijenilo ih se preko dvadeset. Svi me tuku i traže da priznam … Ubit će te … Znam. Ali recite da Palmina zna umrijeti kao komunist. Ni riječi im nisam rekla … Rina, donesi mi bjankariju da se preobučem, jer, znaš, vidiš kakva sam … Gadovi! Ne mogu u smrt ovakva…«

10. listopada okupilo se nešto svijeta pred bolnicom i Marta u kamionu vidi Palminu i starog Zavorea, a uokolo kamiona čitav kordon vojnika. Marta iz daljine rukama pita: »Što je – kuda?« Palmina oborenog pogleda sliježe ramenima, a stari Zavoreo rukom čini ispod svog vrata: Objesit će nas.

Iz bolničkog zatvora izvode i brijača Fritza, trpaju i njega u kamion i zatim krenu prema Solinu. Marta i Rina susretnu Roka Dugopoljca s karom te krenu za kamionom … Sustigli su ih na Brdima gdje su se Nijemci zaustavili … Ponovno krenuše, sada prema Majdanu, i na predjelu Ljubinca kamion se zaustavi uz električni stup na kojem je već visjela omča. Dva Nijemca guraju Palminu, ona se opire. Udaraju je kundacima po glavi. Natiču joj omču, kamion krene … a uz stup se zanjiše tijelo mlade djevojke. To se ponovi sa Zavoreom i Fritzom…

Dva sljedeća dana dolazili su Marta, Rina i Ante da izvide situaciju i da sahrane pokojnike. Ali, tko da se usudi? Nijemci su još tu … U četvrtak, 12. listopada, ipak priđu leševima, skinu ih i sahrane odmah tu pored puta. Po želji stare Marice, ostrižu pletenice s »fjokićima« Palminine crne kose i predaju ih tužnoj majci…«

Tako je završila život Palmina Piplović, mlada splitska radnica i komunistkinja. Pala je na domaku slobode za kojom je toliko žudila i žrtvovala najdragocjenije što se žrtvovati može.

Uspomenu na nju do 1990. i dječji vrtić na Marjanu. Zemljište za izgradnju vrtića za djecu Varoši je poklonila obitelj Piplović. Spomen-ploču na njezinoj rodnoj kući nitko nije minirao, za razliku od mnogih drugih.

Izvori: Ratna kronika Splita i Antifašistički vijesnik .

---

Komentar Saše ljubičića iz listopada prošle godine

Gradski vijećnik Ante Zoričić pokrenuo je inicijativu za povratak imena "Palmina Piplović" vrtiću na Marjanu, a Koordinacija udruga ratnih postrojbi Splitsko-dalmatinske županije, koordinacija braniteljskih udruga grada Splita i stradalničke udruge iz Domovinskog rata grada Splita i SD županije, izvijestile Banovinu da se tomu protive.

Zašto? Eto, kao, radi se o populističkom potezu Zoričića jer je i "na njihovom popisu 417 imena za čin sjećanja na hrabrost splitske mladosti, pa bi tako mogli preimenovati sve splitske ulice".

Hm... Znači, nismo za to da se vrtić ponovno nazove po Palmini Piplović jer ima toliko junaka koji su isto zavrijedili, ali za razliku od Palmine nisu stradali od nacista u onom, nego od četnika u ovom ratu.

Dobro. Ajmo onda, kako to branitelji traže - redom. I zdravom logikom. Gdje ćeš bolje poveznice od one da se žrtvama nacista i četnika, saveznika u Drugom svjetskom ratu koji su zajedničkim snagama pokušavali pobijediti partizane, oda počast. Je li tako? Ili to o savezništvu okupatora i domaćih izdajnika braniteljima koji potpisuju spomenuto priopćenje nije jasno?

Ako je velikosprska politika u ovom bila na tragu četničke iz onoga rata - a jest sto posto; i ako su kao žrtve takve politike izginuli naši najbolji sinovi i kćeri; a nažalost - jesu; onda su branitelji neovisne Hrvatske i Palmina Piplović pali od iste, okupatorske ruke, pa kao takvi zaslužuju duboki pijetet i antifašističkih, i braniteljskih udruga.

I zašto bi, pobogu, branitelji bili protiv toga da se vrtiću vrati ime žene koju su ubili nacisti, prijatelji četnika, njihovih neprijatelja?

Sve to je, za razliku od potpisnika peticije, prepoznao vijećnik Zoričić za kojeg se nikako ne može reći da pripada lijevom političkom spektru; dapače, bio je i hadezovac, i pašalićevac dok je postojao Hrvatski blok, surađivao s Kerumom, a opet - žrtva Palmine Piplović mu ne smeta. Zoričić smatra da je odavanje pijeteta djevojci koju su smaknuli nacisti iznad "lijevo-desnih" prepucavanja. I jest. I nema veze s njima. I to jedini ispravan stav o ovom pitanju.

Zoričić i kolega mu liberal Tonči Blažević koji ga podržava u borbi za povrat svetog Palmininog imena, za razliku od dijela branitelja koji su zauzeli političku busiju, postupa kao čovjek koji se klanja nevinoj žrtvi mlade žene čija je obitelj darovala zemljište za izgradnju vrtića na korist velovaroškoj dici. I što je onda bilo logičnije od toga nego da se ta odgojna ustanova zove po Palmini? I komu je uopće palo na pamet to mijenjati?

Shvaćate li vi koliko tu ima bucanja, i kako je Zoričić za razliku od Buzdovačića i kolega shvatio da je bilo nepravedno skidati ime Palmine Piplović vrtiću samo zato jer ga je ponio u režimu s čijim teškim pogreškama i skretanjima mlada splitska heroina nije imala ništa zajedničkog osim - antifašizma.

I da to ne znači da se u onom režimu nisu "krstile" državne ustanove po kojekakvima, a da to ničim nisu zaslužili, što Palmina svakako nije bila, jer njeno herojstvo nitko nije i ne smije dovoditi u pitanje, a najmanje ovodobni junaci - branitelji nezavisne Hrvatske, ljudi koji su se borili za iste ideale kao Velovarošanka - za slobodu, jednakost, mir.

Ponovimo još jednom: nacisti su Palminu uhapsili 7. listopada 1944. i tri je dana mučili u zatvoru, da bi je objesili o stup električne rasvjete na predjelu Ljubinac, između Bilankuše i Majdana.

Par tjedana kasnije, ti isti "junaci" koji su vješali ljude po stupovima samo zato jer su poticali njemačke vojnike da dezertiraju i tako spase goli život pred kraj rata, podvili su rep pred pobjedničkom partizanskom vojskom i zauvijek napustili Split.

Smeta li nekomu i ova činjenica? Ili je samo teško prihvatiti? I hoće li se i zbog toga pisati peticije?