Jedan od glavnih problema dalmatinskih ugostitelja jest kako iskamčiti što više para od turista, a da vas istovremeno, zbog prevelikih cijena, domaći ne počnu trajno zaobilaziti, pitom vas proglašavajući nekom vrstom lihvara ili lešinara. Jasno, izvoditi ovakvu alkemiju nije jednostavno, a neki bi rekli ni uopće moguće.
Stoga, pošto je maksimizacija profita sami razlog postojanja svakog kapitalističkog poduzeća, tako se mjesto koje su Splićani nekoć zvali "gradom" sada pretvorilo u "turističku ponudu". A turistička ponuda je, jelte, prilagođena turističkoj potražnji.
Ukratko, cijene su otišle u nebo i kupoprodajna djelatnost u centru se sada uglavnom odvija između lokalnih poslovnih subjekata i lica više kupovne moći od onih hrvatskih. "Ako ti je preskupo, nemoj dolazit", objašnjavaju vrsni poznavatelji ekonomske znanosti, usput napominjući kako je širenje elitističke turistifikacije na dotad omiljene građanske prostore društvenog života "napredak".
Tako je Splićanima napredak prvo poručio da ne dolaze na Kašjune gdje je koncesionar prekrio plažu ležaljkama, digao cijene u kafićima tri puta i počeo organizirano dovoditi turista "na lopate".
Onda je proljetos Dvor na Firulama zahvalio onima koji žele doći popiti kavu, ali su "napravili analizu" kojom su zaključili da je "nespojivo služiti zahtjevnu večeru, a paralelno imati zaigrane goste na susjednom stolu koji su došli poslije utakmice" jer "takvi ostave prljaviji sanitarni čvor i stvaraju buku", što elitna strana klijentela ne planira trpjeti.
Konačno, ulaskom u ljeto su splitski pripadnici underground scene saznali da, ne da ne trebaju dolaziti, nego trebaju bježati što dalje od otočića Barbarinca, gdje će ove sezone, umjesto par partija elektronske muzike, program trajati 72 noći, uz "naelektrisane balkanske ritmove koji uzburkavaju dušu".
Ipak, izgleda da bi rješenje moglo biti nadohvat ruke. Zamislite, recimo, da svaki lokal unutar 24 sata operira s različitim cijenama, ovisno o tome kada ga više posjećuju domaći, a kada turisti.
Upravo to, naime, je radila pekara Hrstić na Primi grad.
Tako ste pizzetu, ukoliko biste tamo prošli kroz jutro ili popodne, mogli pojesti za dva eura. Što je razumna cijena, naročito uzevši u obzir da je pizzeta zaista neloša.
Međutim, ako biste se odlučili na noćni provod i to u klubu Central - pokraj čijih ulaznih vrata se nalazi i prodajni pult ove pekare - tada bi vas (jednako dobra) pizzeta izašla pet eura. Dakle, dva i pol puta skuplje.
A da je ova fenomenalna dosjetka vjerojatno nastala gerilski, svjedoči i natpis s radnim vremenom na kojem stoji da Hrstić radi od šest ujutro do osam navečer. Ipak, uvidjevši da su naši dragi gosti tu samo za čerupanje te da inflacija omogućava sulude marže, pekara je odlučila izbacivati tijesto skoro čitav dan.
Konačno, ovaj pionirski pogon je posjetio i Državni inspektorat koji je utvrdio da "trgovac prodaje iste proizvode po različitim cijenama, a za različite periode radnog vremena".
"Isto tako utvrđeno je da je trgovac istaknuo radno vrijeme koje nije u skladu s odredbama Zakona o trgovini, te u odnosu na istaknuto radno vrijeme utvrđeno je da se isti ne pridržava propisanog radnog vremena sukladno odredbama Zakona o trgovini. U postupku inspekcijskog nadzora trgovac je otklonio naprijed utvrđene nepravilnosti, no zbog utvrđenih povreda, protiv trgovca će biti poduzete prekršajne mjere propisane zakonom", javljaju iz inspektorata.
Inače, sistem svakodnevnih cikličkih izmjena cijena može se dati jedino uz objavu nekakvog "happy houra", što bi pretpostavljalo je, zapravo, pekara Hrstić čitav dan časti svoje kupce velikodušnim popustima. Samo što to, eto, ipak nije tako, nego se ovaj objekt samo vodi onom da turista treba potaknuti da postane "dobar gost" tako da mu se uzme što više novaca iz novčanika.
Jer, tako onda, kažu, dobijete i dobar turizam. I loš grad za život.