Što je crkva, a što bazilika?
Hrvatska enciklopedija tumači da je riječ bazilika grčkoga podrijetla i da znači kraljevski dvor ili dvoranu, da na učenom latinskom riječ »basilica« znači javnu zgradu, a na kršćanskom latinskom bazilika je zgrada za bogoslužje.
U temeljitom obrazloženju još piše da je »u antičkoj grčkoj arhitekturi dvorana (zgrada) u kojoj je službovao arhont basileus (kralj)«, a u »rimskoj arhitekturi razlikuju se dva osnovna tipa bazilike: basilica forensis, nalazila se na forumu (trgu) i bila je namijenjena javnomu životu, ponajprije kao sudnica i tržnica, ali i kao mjesto za održavanja vjerskih, vojnih i sličnih skupova, te basilica domus, velika dvorana u carskim palačama (Hadrijanova vila, palača Flavijevaca na Palatinu), termama (kupalištima) i privatnim vilama«.
Obilježja starokršćanske bazilike
Kršćanstvo od 4. stoljeća »preuzima modificirani oblik profane bazilike kao sakralni prostor«. »Ona je već od Konstantina I. Velikoga dobila glavna obilježja, koja su poslije doživjela određene promjene. Kršćanske bazilike najčešće imaju tri broda odijeljena stupovima; u galerijama iznad pobočnih brodova bilo je mjesto za žene (matronaea). Poprečni brod – transept (transseptum), umeće se između apside i brodova te crkva poprima tlocrt latinskoga križa. Apsida je polukružna ili četvrtasto izbočena u osi srednjega broda, od kojega je odijeljena trijumfalnim lukom (arcus triumphalis). U apsidi se nalazi oltar, a ispred nje prostor s niskom ogradom za pjevače. Poslije se iznad oltara podiže kameni pokrov na stupovima (ciborium, tabernaculum) te propovjedaonica (ambon) u srednjem brodu uz pjevalište. Glavni dijelovi kršćanske bazilike jesu: prilazno dvorište sa zdencem u sredini (atrium), predvorje (porticus, narthex) kao prostor za katekumene, brod crkve (navis), najčešće trobrodan, te polukružna ili pačetvorinasta apsida. Uz apsidu se često naslanjaju dvije manje prostorije u dnu bočnih brodova: u jednoj se pripremaju žrtveni darovi, a druga je sakristija«, piše Hrvatska enciklopedija te zaključuje da se od 5. stoljeća grade zvonici, koji su odvojeni od bazilike; apsida kršćanske bazilike obično se nalazi na istočnoj, a ulaz na zapadnoj strani. Dakako da središnje mjesto u bazilici ima oltar. »Bazilikalni način« gradnje prevladavao je u podizanju crkava na Zapadu, a u Italiji sve do renesanse. Najpoznatije starokršćanske bazilike su one svetoga Pavla izvan zidina, svete Marije Velike i svete Sabine u Rimu, Sant’Apollinare in Classe u Raveni, ali i naša Eufrazijeva bazilika u Poreču i druge, jer su na hrvatskom prostoru otkrivene mnogobrojne starokršćanske bazilike.
Počasni naslov posebno važnih crkava
»U Katoličkoj Crkvi bazilikom se nazivaju liturgijski privilegirane crkve. Razlikuju se basilicae maiores, npr. pet patrijarhijskih crkava u Rimu, i basilicae minores, važne crkve u Rimu i drugdje po svijetu. Počasni naslov basilica minor od druge polovice XVIII. st. dodjeljuje papa (u Hrvatskoj: bazilika Srca Isusova u Zagrebu, bazilika Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici, bazilika Presvetoga Trojstva u Ludbregu i dr.)«, zaključuje Hrvatska enciklopedija.
Što se katedrale ili katedralne crkve tiče, ona je glavna crkva u (nad)biskupiji »i službeno sjedište biskupa (stolnica)«. »U njoj se nalazi biskupska stolica (katedra). Potječe od ranokršćanske bazilike, ali se kao građevni tip razvijala tek od romanike, svoj potpuni izraz dobila je u gotici kada je sakralna arhitektura ostvarila građevine veličanstvenih proporcija i umjetničkih dosega spajajući graditeljsko umijeće s kiparstvom, slikarstvom i primijenjenom umjetnošću, a posljednje razdoblje gradnje katedrala pripada baroku«, ističe se u Hrvatskoj enciklopediji.
