Ulja i vina ima gdje hoćeš i koliko hoćeš, u svakom selu u dalmatinskom zaleđu je po pet šest vinara i(li) maslinara, ali bademara – e, njih nema niti za lijek! Bajama, ta skromna kraljica dalmatinskog krša, koju su, barem po dvije ili tri, umjesto energetske pločice uvijek u džepu imale dalmatinske čobanice i čobani, da bi zavarali glad ili je sa zalogajem kruha i suhom smokvom pretvarali u potpun obrok, s kojim je cijela Zagora započinjala dan i naporno radila do kakvog-takvog ručka, netragom je nestala iz naših vrtlova i okućnica u kojima je uvijek stajala u zapećku, u kantunu u kojem je, kvrgava, kriva i zaboravljena, unatoč svemu, rađala i davala. I cvit za zakititi se, i plod za osladiti se, prašku za komin i drvo za špaker. Davala pa netragom i s mukom...