Simone de Beauvoir u svojoj knjizi "Drugi spol", koja se smatra temeljnim djelom feminizma, kaže da se ženom ne rađa, nego postaje aludirajući na tadašnju društvenu definiciju žene. U posljednjem poglavlju opisuje jake i neovisne žene, a upravo takve su one koje su sudjelovale na tribini "Odvažne žene bez predrasuda" koja se održala u prostorijama Gradske knjižnice Marka Marulića.
Bilo je to 96. izdanje "Razgovora s potpisom" čija je kreatorica Rada Veštić vješto vodila raspravu postavljajući gošćama zanimljiva i dobro osmišljena pitanja. Svi ste pozvani i na ostale događaje posvećene ženama koje ovog tjedna organizira.
Svoje inspirativne priče s okupljenima prve su podijelile vozačice Prometovih autobusa.
- Oduvijek radim "muške" poslove, knjigu nikada nisam voljela. Uvijek sam sama sebi govorila radi što više, samo da moraš učiti što manje. Željela sam ići za automehaničara, ali sam shvatila da mi je u Prometnoj mukte vozački i tako sam krenula tim putem: prvo kamion, šleper pa autobus. Promijenila ne bih apsolutno ništa, ja sam prezadovoljna. Došla sam iz privatnika raditi u Promet i jednostavno neman riječi - kaže Josipa Zečević.
S njom se slaže i kolegica Josipa Maretić koja je završila Zdravstvenu školu, ali u toj struci se nije pronašla.
- Imamo obiteljski biznis koji je poslužio kao uvod u moju priču vozačice. Bila sam vozačica taksija, a otac mi je jedan dan došao i kazao da mi je uplaćena autoškola za dobiti D kategoriju. Pet godina sam radila u turizmu, a onda se u meni prelomilo i već idućeg dana bila sam na putu za Makedoniju u kojoj sam prošla obuku i došla raditi u Promet. Ne bih mijenjala ovaj posao, kad sam za volanom ja sam svoja, opuštena sam, to sam jednostavno ja. Već tri godina sam u Prometu, a ukupno osam godina za volanom - govori.
Reakcije putnika su uglavnom pozitivne, a nedavno je imala jedan neobičan događaj.
- Bilo je jutro, ulazi jedna gospođa i pita me zar nema više vozača pa su sada i žene počele raditi. Ja joj u šali kažem da jutros nisu imali koga poslati pa su zamolili mene iz kancelarije da dođem, kazala sam joj da se ne brine da ćemo svakako stići do Firula. Bojim se da me shvatila ozbiljno pa me zamolila da joj otvorim vrata da može izaći - kaže Josipa i dodaje da je doživjela i razne uleta, dobila brojne poklone, a najvažnije od svega da je posao vozačice ispunjava.
Vlatka Milić radi kao poštarica nešto više od pola godine i jako je zadovoljna.
- Došla sam jer sam željela pokušati nešto novo, u trgovini sam radila 15 godina i to mi je zaista postalo monotono. Dosta ljudi mi je govorilo da je to muški posao i da ja to neću moći odrađivati, ali kad bura puše mi dobro dođe neka malo teža torba - govori.
Vlatkina kolegica, poštarica Milana Lozina otkrila nam je i tajnu njihove linije.
- Veseli me to što radim, ljudi su pristupačni, znaju da su nam torbe teške jer nosimo pisma, pakete, novac, mirovine, socijale. Sve to obavljamo pješke, a dnevno prođemo i do 12 kilometara, ovo vam je izvrstan posao za održati vitku liniju. Pozivam sve žene da nam se svakako pridruže - kaže.
Imali smo čast poslušati i jedinu ženu u Hrvatskoj koja radi kao rukovateljica toranjske građevinske dizalice, Katicu Barada, poznatu i kao Kata Dizalica.
- Ovo je jedan poseban posao koji radim 11 godina, a u tih 11 godina se nije pojavila niti jedna žena. To me pomalo rastužuje, ali naravno svatko bira ono što mu paše. Najvažnije je da ne ideš sa stresom i glavoboljom na posao, a baš zato ovaj posao toliko volim. Izazovan je i težak, a u konačnici sve ovisi o tebi. Ti si taj koji ga treba odraditi kako treba, precizno, mirne ruke, savjesno. Moram kazati i da su sve moje ovdje prisutne kolegice na zemlji, a Kata je jedina na visini - govori u šali.
S te visine imala je priliku uživati u predivnim vizurama Splita, Šibenika, Makarske i ostalih mjesta na kojima je radila.
- Kada sam se odlučila pokušati baviti ovim poslom, popela sam se na toranj da osjetim jesam li spremna biti dio te priče. Voljela bih da još koja žena to pokuša. Ja trajem već 11 godina, a radit ću dok god budem mogla. Sudjelovala sam u izgradnji hotela, zgrada, centara, vrtića, bolnica, a kada vidim da sam došla do kraja nekog posla, budem presretna - zaključuje.
Već 30 godina policijsku odoru nosi Ivana Špadina, službenica za poslove prometne policije.
- Vozačka kultura svakim danom je sve gora, kod muškaraca i žena. Policijskih službenika nedostaje, ali evo sve nekako ipak uspijevamo. Nekoć sam bila jedna od rijetkih žena u odori, ali u posljednje vrijeme možemo sresti sve više hrabrih i odvažnih policijskih službenica - govori.
Vozačice, poštarice, dizaličarke, policajke, a u konačnici nešto su za kazati imale i poduzetnice. Prva među njima bila je Dragica Jerkov.
- Imam 63 godine, a ovaj poduzetnički pothvat sam započela sa 60 godina i zaradila titulu najstarijeg vlasnika start-upa u Hrvatskoj, a to znači da zaista nikada nije kasno. Ova priča je krenula u koroni, a u tom razdoblju mi je bilo neprihvatljivo da samo stojim kući i preko Zooma razgovaram s poslovnim partnerima. Počela sam razmišljati o projektu koji se pretvorio u prvu tvornicu organskog gnojiva od sirove vune u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Jako sam ponosna, to je jedan apsolutno pionirski pothvat - kaže.
U Hrvatskoj se svake godine baci 1300 tona vune, nitko je ne otkupljuje niti prikuplja. Radi se o otpadu kojeg ljudi bacaju u prirodu, a potrebno je čak 95 godina da bi se vuna razgradila.
- Rođena sam Splićanka, a evo u 60-ima sam odlučila i sebe i svoju obitelj preseliti u Otočac. Izuzetno me veseli što moj sin, koji ima 28 godina, sudjeluje u ovom projektu. Tvornicu smo otvorili u kolovozu prošle godine, a u svemu su mi pomogle institucije Republike Hrvatske. Dobila sam čak tri zlatne medalje za inovaciju pa volim kazati da sam do svoje 60-e bila poduzetnica, a od 60-e sam inovatorica. Ponekad se stvari tako poslože, a u životu treba biti hrabar ili lud, kako kaže moja dobra prijateljica - zaključuje i dodaje da na svijetu ima 51 posto žena tako da smo ipak u većini što moramo iskoristiti i poduzeti nešto da ovaj svijet bude bolji.
S njom se slaže Mirjana Čagalj, dopredsjednica Hrvatske gospodarske komore.
- Bila sam 20 godina šef gradilišta i direktor građevinske firme, a zadnje što sam radila kao šefica gradilišta je bio Hotel Park. Prije njega vodila sam gradilišta Hotela Split, Klerikata, Instituta za genetiku, Muzičke akademije, Partner banke, nakupilo se toga u tih 20 godina. Trenutno vodim sektor graditeljstva i prometa u Zagrebu, a moram priznati da nikada nisam vidjela ženu na dizalici niti ženu u kamionu pa mi je posebna čast što sam danas ovdje. Nažalost, živimo u svijetu u kojem još uvijek postoje predrasude. Ako jedan muškarac može upravljati dizalicom ili voziti kamion, onda to definitivno može i jedna žena - govori i priznaje da joj je dok je bila šefica gradilišta, najdraže od svega bilo upravljati s 500 muškaraca.
Bila je i prvakinja u tenisu, a nakon osnovne škole je željela nastaviti tim smjerom i osvojiti Wimbledon.
- Jedini krivac za to što sam ja završila u građevini je moja majka, koja mi je rekla da mogu osvojiti što god želim, nakon što završim fakultet. I tako sam šefovala po gradilištima, završila u Zagrebu kao potpredsjednica HGK-a, a osim toga sam i savjetnica u HOO za sportsku infrastrukturu pa mogu reći da želimo da Hajduk dobije isto što i Dinamo - zaključuje.
U drugom dijelu večeri, svoje inspirativne i vrijedne riječi podijelile su i pjesnikinje Slavica Aralica, Venera Stojan, Marica Žanetić Malenica, Anđelka Korčulanic, Majda Fradelić, Slavica Pažanin, Mia Samac, Ljiljana Jerončić, Ljubica Rogulj, Nives Štambuk, Dragica Samardžija i Mirjana Berka.