Oko domova umirovljenika je uvijek neki veo tajne i mnogo je neodgovorenih pitanja i intriga koje kao novinari nastojimo otkriti, pa smo doživjeli pozitivni šok kad je splitski Dom umirovljenika na Zenti odlučio otvoriti vrata za Slobodnu Dalmaciju.
Kad smo stigli tamo, nema tko nije htio pričati s nama! Svatko ima svoju priču, svi bi se htjeli slikati i reći koju besidu. Zašto bi samo oni, ne može to tako. A nas bilo strah da ćemo jedva dvoje-troje ljudi uspjeti nagovoriti.
"Novinar dođi ovdje, novinare gladni smo, novinaru pišete laži, super nam je ovdje, zašto bi samo oni govorili... "Nismo ni počeli, a vukli su nas za rukav na sve strane. Ma tu smo zbog božićne priče, drvca, jaslica... Nismo došli napisati još jednu, da intepretiramo dio korisnika i ravnatelja Ivana Škaričića, "još jednu lošu priču".
Ovdje je žešće nego u Saboru, pomislimo. Pustimo mi njih da se oni dogovore. Unatoč tome, osjeti se blagdansko raspoloženje i zajedništvo. Problemima unatoč. Oni su im na vrh jezika.
Sve je kao doma
S pet korisnika i domaćicom Ankicom Radalj prošetali smo Domom. Jedva su nam čekali pokazati kako su ga uredili. Na zidu stoje njihove slike koje svakog tjedna rade, drvce i jaslice krase atrij, a na stolu u dnevnom boravku nas je dočekao adventski vijenac, božićna zvijezda... Kao kod kuće.
Dnevni boravak je bio premal za sve koji su htjeli nešto reći. Odmah nas napadaju da smo "garant ovo namjestili da nekoga ocrnimo". Potrudili smo se da tako ne bude. Svatko je dobio svojih pet minuta. Konačno smo sjeli za stol. Nije okrugli stol, ali kao da jest. Da je i više demokracije i slušanja drugih, bilo bi i manje problema, zajedničko je mišljenje korisnika.
Hajmo mi to malo staviti sa strane i razgovarati o Božiću i Novoj godini u Domu. Razlikuje li se od blagdana kod kuće, nedostaju li im najmiliji, koje su im božićne želje... To su samo neki od pitanja koje smo pitali Antu Banovca, Vanju Bule, Mariju Fredotović, Mariju Medar zvanu Ljubica i Antu Bajića. Uz njih i prijatelji te djelatnice Doma.
Malo više mesa na pijatu
U Domu se stvarno voli puno pričati i svatko ima svoje mišljenje. Unatoč tome, gospođe s kojima smo razgovarali danas nazivaju "lajonama" nakon objave nekoliko naših priča:
- Zovu nas tako jer se ne bojimo reći kako ide – kaže nam "šjora" Vanja koja se i pomalo postidjela.
- Ma Dalmatinci su takvi, grlati, pustite to – u šali se nadovezuje njena "prija" Marija Fredotović.
- Imaju krivo mišljenje o nama. Voljeli bi da ne moramo zvati Slobodnu Dalmaciju kako bi mogli komunicirati s ravnateljem i drugim djelatnicima Doma - objašnjava nam Ante Banovac.
Božić će proslaviti u Domu, kao i do sada. Gospođe su se bacile u uređivanje Doma s domaćicom Ankicom. Za Božić bi htjele zagrljaj i poljubac svojih prijateljica, malo bolje pojest, zapjevat i "bacit" na partiju balota. Skromno.
Malo više mesa i fritula ako bude.
- Tu sam za Božić. Nakon ukrašavanja jedva čekam vidit svoje prijateljice Vanju i Mariju. Iako sam Marija, zovite me Ljubica jer nas je puno. Ja pjevam u klapi i to mi je najdraži dio. Klapa Zenta će i ove godine pjesmom dočekati Božić. Za Novu godinu ćemo nešto organizirati za sebe, kao i svi. Ne bi htjeli kao i prošle godine pa da za svih organiziramo, a svatko bi nešto svoje - rekla nam je Marija Ljubica Medar.
Prve balote
- Za Božić samo želim stisnuti ruku, vidjeti i poljubiti svoje dvije Marije. Zapjevat ću kao pridruženi član klape Zenta iako nemam sluha. Navečer na balote koje nikad u životu nisam igrala do dolaska u Dom. Tako mi je bilo od malena i tako učim svoju obitelj. Sada ga želim tako i proslaviti u Domu - veli Vanja.
Šjor Ante Bajić je već u božićnom raspoloženju. Prigodni džemper mu je kupila cura koju je "upecao" izvan Doma. Mogao bi se oženiti po treći put, zezamo se. Ljubavi u Domu ima i nije tolika rijetkost, govore nam. Antu ne smijemo puno slikat da ga djevojka još ne bi ostavila kada vidi slike s prijateljicama. Iako ostavlja dojom strogoće kao umirovljeni prosvjedni radnik, Ante nam se zacrvenio u sekund:
- Ja idem u svoje prijateljice, neću ovamo bit! I džemper mi je kupila. Treća sreća kažu! A za moje prijateljice nemam riječi, ne bih bio ovdje da nisu ovako drage, dobre, komunikativne i pune ljubavi – rekao je Ante čime je osvojio sve nas.
Skromnost. Svaka čast. Rijetko tko bi tako odgovorio na njihovom mjestu.
U Domu smo jer želimo biti
Pitamo ih kako će im biti provesti Božić bez najmilijih i razlikuje li se od života u domu. Na tom odgovaraju složno. Tu su jer su htjeli biti u domu. Ovdje im lijepo, a s obitelji s čuju svaki dan. Neovisno što su izrazili nezadovoljstvo uvjetima života u Domu. Htjeli su da ih netko sasluša jednostavno. Nedostaje komunikacije. Otvorene, iskrene, oči u oči. Odavno su zaboravili privatne interese i okrenuli se zajednici. Za vrijeme intervjua je gospoju Vanju zvao sin. Evo potvrde!
- Mi smo tu svojim izborom. Istina je kako među korisnicima postoji određeni broj onih koji moraju tu biti jer nemaju gdje. Među nama nema takvih i opet smo izašli u medije. Samo želimo da bude bolje zajednici, a ne da razmišljamo samo o sebi. Nedostaje komunikacije kada nam nešto treba – rekao je Ante Banovac.
- Ja imam nekoliko djece. Htio sam biti ovdje. Lijepo mi je ovdje i zato pričam s vama. Ne bih bio tu da mi nije toliko lijepo s njima – kazao je 78-godišnji Ante Bajić iza čije se stroge fasade krije jako empatičan i ugodan čovjek.
Dvije Marije su s muževima došle u Dom. Oni su jedni od parova na Zenti. Nisu ih se uspjele riješiti na vrijeme, kroz šalu ćemo. Marija Fredotović je stigla sa Srđanom Fredotovićem i Marija "Ljubica" s Dubravkom Medarom. Dok nema Dubravka nju čuva prijatelj Pero koji je bio danas s nama. Tu su tek dvije tri godine. Dubravko mnogo šeta, a Srđan voli križaljke. Nisu baš za razgovor, a i ne stignu do riječi od žena "lajona". Njih dvije vole pjevanje, druženje, kićenje Doma za praznika i crtanje. Ono ih je povezalo od kada ga imaju u Domu. Marija Fredotović je najmlađa korisnica Doma i tek je ugazila u osmo desetljeće. Tako da se Srđan mora paziti na konkurenciju, šalimo se. Ona nam odgovara kako je to gena. A tek šoka kada nam je Vanja rekla da je prije par dana ugazila u deveto desetljeće! Stvarno jedno šarmantno društvo što nam i jedan i drugi Ante potvrđuju.
Što bi za Božić?
- Više otvorene komunikacije. Da znamo kome i kada se obratiti. Više razgovora i ljudskog kontakta. Od djelatnika Doma, osobito ravnatelja. Do njih je nemoguće doći. Svi smo ljudi. Nemam nikakvih drugih zahtjeva nego da više mislimo na ovaj Dom ovdje i jedni na druge – zaključuje Ante Banovac.
- Zapjevati, družiti se i dobro pojesti. Što će mi više – kratka je bila Marija zvana "Ljubica".
- Ja bih da mi bude lijepo s curom za Božić i da to potraje – rekao je Ante Bajić.
- Kao što je rekla Ljubica. Htjela bih nakon lijepog života zadnjih par godina ako me zdravlje posluži provesti u miru i tišini. Za Božić druženje i nešto dobro pojesti, a za Novu godinu neka se svi zabavljaju kako požele. I da pjevamo, crtamo poput Magde, umirovljene zdravstvene djelatnice koja je tu s nama, igramo balote. Imam unuke, praunuke, čuti se s njima - kaže Vanja Bule.
- Slažem se sa svime što ste rekli i što je rekao Ante. Samo da više komuniciramo, da znamo kome se i kada obratiti, više razgovora i to je sve. Lijepo nam je od kada pjevamo, crtamo, igramo balote i sva ta naša druženja. Ja sam takva po prirodi, volim društvo i upoznavati nove ljude. I to je sve što bih htjela – kratka je bila Marija Fredotović.
I prošlo nama sat vremena u tren. Spuštamo se u atrij gdje kreće prava zabava. Naši se sugovornici pretvaraju u zvijezde. Grle se s domaćicom, kuharicom i drugim korisnicima. Red zezanja, red rasprave. Opet kao kad smo došli.
Neka bude fritula i mesa uz klapsku pjesmu, partiju balota i druženje i oni su sretni. Odradili su svoje, "ušparali" koju kunu i sada bi odmor. Doručak nakon sedam da se naspavaju, tople vode prije osam i razgovor oči u oči kada imaju problem. Zar stvarno puno traže? Kako kažu, nisu tu u renti. Unijeli su dušu u ovo mjesto. I ljubav koja nas čini osobom, čovjekom, kako je rekao mudri šjor Ante Bajić.
