Genijalni strateg i(li) meštar sviju hulja: Kissinger je jedan od ključnih intelektualaca, ali i čovjek zbog kojeg su stradali narodi širom svijeta

stdClass Object ( [id] => 1019394 [title] => Genijalni strateg i(li) meštar sviju hulja: Kissinger je jedan od ključnih intelektualaca, ali i čovjek zbog kojeg su stradali narodi širom svijeta [alias] => genijalni-strateg-i-li-mestar-sviju-hulja-kissinger-je-jedan-od-kljucnih-intelektualaca-ali-i-covjek-zbog-koga-su-stradali-narodi-sirom-svijeta [catid] => 297 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

O tom čovjeku kolaju vrlo različita mišljenja.

Mudri američki starac i sociopatski arhitekt današnjega globalnog poretka.

Čovjek nadmoćne inteligencije i siva eminencija CIA-e. Neosporni genij američke vanjske politike, koji je unesrećio milijune građana Trećeg svijeta. Pronicljivi autor briljantnih političkih eseja – koji će se još dugo izučavati na diplomatskim akademijama – i geopolitički strateg kojeg po zlu pamte narodi Čilea, Argentine, Vijetnama, Kube, Angole, Bangladeša, Kambodže, Nikaragve...

Ukratko: za neke heroj koji zaslužuje vječnu slavu, za druge zločinac protiv čovječnosti koji je zbog upletenosti u niz genocida i brutalnih kršenja ljudskih prava davno trebao završiti na Haaškom sudu, premda je dobitnik Nobelove nagrade za mir (1973.). U dvije riječi: Henry Kissinger.

Kako vidimo, čak i oni koji ga drže kolosalnim negativcem ne poriču mu blistavu inteligenciju.

Ovaj doajen američke i svjetske diplomacije postao je planetarno poznat još prije pola stoljeća, kada je od kraja šezdesetih do sredine sedamdesetih godina u dvije uzastopne republikanske administracije SAD-a (pod predsjednicima Richardom Nixonom i Geraldom Fordom) bio i državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost: nitko nikada prije njega nije istodobno obavljao te dvije krucijalne funkcije u američkoj vladi.

Iz tog vremena najviše se pamti jedan njegov grandiozni vanjskopolitički uspjeh – uspostavljanje diplomatskih i ekonomskih odnosa između Amerike i Kine, čime je, među ostalim, ojačan tadašnji raskol između Kine i SSSR-a i uspješno ubačen “klin” u svjetski komunistički pokret, što je pripomoglo kasnijoj američkoj pobjedi u hladnom ratu.

Kod Putina u Moskvi

Premda je otada prošlo pola stoljeća, Kissinger je do dana današnjeg ostao važan akter američke vanjske politike, kojeg su po potrebi konzultirale sve kasnije garniture u Bijeloj kući, osobito one republikanske.

Mediji su tako zabilježili da je u lipnju 2017., u svojoj 95. godini, kao posebni Trumpov izaslanik otišao u Moskvu kod Putina, kako bi “pripremio teren” za prvi susret dvojice najmoćnijih svjetskih lidera, koji se dogodio nekoliko dana kasnije na G20 samitu u Njemačkoj.

I tada su se neki promatrači čudom čudili kako to da jedna velika i moćna Amerika nema nikog mlađeg tko bi vladaru Bijele kuće mogao pripremiti prvi susret uživo s vladarom Kremlja, pa je preko Atlantika morao letjeti taj starac sa štapom. Naravno da Amerika ima čitavu brigadu mlađih i kvalitetnih diplomata, ali nitko od njih nema takvo političko iskustvo i znanje onoga što se zove “realpolitika”. Štoviše, drugo ime za “realpolitiku” je upravo – Henry Kissinger.

I danas, kad se bliži jedanaestom desetljeću života, Kissinger je sačuvao dovoljno fizičke vitalnosti i intelektualne snage, što je dokazao početkom ovog mjeseca, kada je za list “Wall Street Journal” napisao članak pod naslovom “Koronavirus pandemija zauvijek će promijeniti svjetski poredak”, u kojem je izrazio i elaborirao bojazan da će pandemija izazvati velike društvene promjene.

Autor svjetskog poretka

Naravno, republikanac dlaku mijenja, ali ne i ćud, pa tako u spomenutom članku Kissinger hvali Trumpovo upravljanje pandemijskom krizom, te naglašava kako je američka administracija “učinila dobar posao i izbjegla neposrednu katastrofu”.

---

---

To ne znači da je ovaj 97-godišnjak mentalno ishlapio, već da svojim autoritetom podržava političku opciju kojoj pripada od mladosti, bez obzira što se tzv. objektivna stvarnost ne poklapa s ovim njegovim sudom o aktualnom američkom predsjedniku.

Kissinger u tom tekstu apelira da se dosadašnji globalni sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati od promjena koliko god je to moguće.

Premda to naizgled kolidira s naslovom članka, radi se o sljedećem: “stari Henry” je itekako svjestan da će koronavirus izazvati tektonske promjene, ali poziva američke vlasti da one bude te koje će upravljati tim promjenama kako bi se sačuvali temeljni principi globalnog liberalnog poretka.

Konkretno, Kissinger u tekstu sugerira Trumpovoj administraciji da “ne smije isključiti hitnu zadaću pokretanja prelaska s trenutnog na postkoronavirusni poredak u svijetu”, pri čemu bi SAD trebao pomoći pri “ponovnoj izgradnji globalne ekonomije i očuvanju liberalnog svjetskog poretka”.

To nije jedini slučaj od početka pandemije da se Kissingerovo ime pojavilo u medijima. Naime, bivši britanski laburistički premijer Gordon Brown – inače jedan od najglasnijih zagovornika formiranja tzv. svjetske vlade – nedavno je poručio da “u povodu epidemije koronavirusa Henry Kissinger mora razmišljati o novom svjetskom poretku”.

Zašto je Brown, od svih aktualnih svjetskih lidera i “faca”, zazvao baš umirovljenika Kissingera?

Zato što je Kissinger 2014. godine, u svojoj devedeset drugoj, objavio knjigu pod naslovom “Svjetski poredak”, koja je ubrzo – zahvaljujući autorovoj slavi, ali i briljantnim geopolitičkim opservacijama koje je tu iznio – postala politički bestseler i nezaobilazno štivo za sve koji nastoje razumjeti zašto današnji svijet izgleda baš ovako kako izgleda.

---

---

Čovjek iz Bavarske

Kao izvanredan poznavatelj svjetske povijesti i faktički insajder u mnogim značajnim političkim pregovorima i dogovorima u zadnjih pedeset godina, Kissinger u toj knjizi vodi čitatelja kroz tajanstvene hodnike svjetske diplomacije i osvjetljava ključne događaje našeg doba koji su oblikovali današnji svjetski poredak: od povjerljivih razgovore koje je Nixonova administracija vodila s vijetnamskim komunistima o okončanju Vijetnamskog rata, preko napetih pregovora Ronalda Reagana u Reykjaviku s posljednjim liderom SSSR-a Mihailom Gorbačovom o okončanju hladnog rata, pa do američkih invazija na Irak i Afganistan; od analize nuklearnih pregovora s Iranom, preko zapadnog odgovora na arapsko proljeće pa do napetosti s Rusijom oko Ukrajine.

Osim razmišljanja o budućnosti američko-kineskih odnosa i evoluciji Europske unije, Kissinger u toj knjizi analizira i političku arhitektoniku 21. stoljeća. Cinici tvrde da pri pisanju knjige nije morao puno istraživati i kopati po prašnjavim arhivima, budući da je cijeli taj postojeći svjetski poredak uglavnom on sám i smislio i “smućkao”.

Uza sve ove panegirike, čovjeku prirodno dođe da se zapita: kako to da “stari Henry” nikad nije bio predsjednik Amerike?

Odgovor je jednostavan: samo zato što nije rođen na tlu SAD-a.

Naime, čovjek kojeg znamo pod imenom Henry Kissinger rođen je 27.svibnja 1923. u bavarskom gradu Fürthu, pod imenom Heinz Alfred Kissinger (pa je, dakle, njemačko podrijetlo još jedna poveznica između njega i Trumpa).

S obzirom da mu majka potječe iz (bogate) židovske obitelji, Kissingerovi su 1938. morali pobjeći iz nacističke Njemačke u SAD, te su se skrasili u New Yorku, gdje tada 15-godišnji Heinz mijenja ime u Henry.

Stabilnost je najvažnija

Premda je tim bijegom i preseljenjem s druge strane Atlantika uspio izbjeći holokaust – u kojem je stradalo trinaest članova njegove šire obitelji – taj događaj ostavio je doživotne tragove na Kissingera, pa je on u nastavku života minimalizirao svoje židovske korijene i traume s kojima se kao pripadnik židovskog naroda susretao.

Kako u članku “Uloga Henryja Kissingera u stvaranju američke vanjske politike” navodi hrvatska politologinja Lidija Kos-Stanišić, razlog leži u njegovu shvaćanju da je holokaust uništio veze između Božje volje i pravde, odnosno povijesnog napretka.

Nakon holokausta Kissinger odbacuje judaizam i traži alternativan način pronalaženja značenja i tumačenja povijesti.

Tijekom Drugog svjetskog rata služi u američkoj vojsci kao prevoditelj, a nakon rata upisuje studij na Sveučilištu Harvard, gdje 1954. i doktorira na temi o europskom političkom poretku na početku 19. stoljeća, pod naslovom “Obnovljeni svijet: Metternich, Castlereagh i problemi mira 1821.-1822.”.

Prema nekim autorima, tu je temu izabrao zbog izazova koji je sovjetski komunizam nakon Drugog svjetskog rata uputio međunarodnom poretku, pa je mladi Kissinger pokušao pronaći analogiju s događajima s početka 19. stoljeća, kada je međunarodni sustav ugrožavala tadašnja Napoleonova Francuska (u razdoblju neposredno prije Metternicha).

Poznavatelji Kissingerova djela tvrde da se već u toj doktorskoj disertaciji mogu nazrijeti osnove njegova konzervativnog realpolitičkog pogleda na svijet.

---

---

S jedne strane, glavni cilj diplomacije, po Kissingerovu mišljenju, treba biti stabilnost, koja se postiže ako sve države prihvate legitimnost postojećeg međunarodnog poretka; stabilnost je, pak, ugrožena kad neke države teže vođenju ideoloških ili revolucionarnih ratova.

Pištolj i lijepa riječ

S druge strane, vanjska politika i diplomacija ne mogu se odijeliti od sile i moći, što zapravo čini temelj Kissingerove “realpolitike”. Što bi se reklo: “Pištolj i lijepa riječ postižu više nego lijepa riječ.”

U tim harvardskim godinama Kissinger brusi budući zanat: sredinom pedesetih postaje suradnik Centra za međunarodne poslove na tom sveučilištu i sljedećih desetak godina piše znanstvene radove u kojima kritički preispituje tadašnju vanjsku politiku SAD-a, te ih objavljuje u časopisu “Foreign Affairs”.

Ubrzo postaje konzultant više vladinih agencija, a 1969. konačno ulazi u sam vrh američke politike, jer ga tadašnji novoizabrani predsjednik SAD-a Richard Nixon imenuje svojim savjetnikom za nacionalnu sigurnost.

“Vatreno krštenje” u vanjskoj politici Kissinger doživljava vodeći tajne pregovore s tadašnjim komunističkim Sjevernim Vijetnamom, koji su doveli do uspostavljanja tajnoga kanala preko kojeg je nekoliko godina kasnije, u siječnju 1973., dogovoren Pariški mirovni sporazum kojim je uspostavljen prekid vatre u Vijetnamskom ratu.

Upravo zbog toga postignuća Kissinger je te 1973. dobio Nobela za mir, premda ta dodjela nije prošla bez kontroverzija, budući da su dva člana Nobelova komiteta u znak protesta podnijela ostavku.

Iste godine Nixon imenuje Kissingera svojim državnim tajnikom (uz zadržavanje funkcije savjetnika za nacionalnu sigurnost), što mu je očito bila nagrada za ono što je 1971. i 1972. uspio učiniti u pogledu američko-kineskih odnosa

Naime, upravo je Kissinger uspio pripremiti i organizirati jednu od najvećih geopolitičkih senzacija 20. stoljeća – prvi posjet jednog američkog predsjednika komunističkoj Narodnoj Republici Kini od njezina osnivanja 1949. godine.

Taj predsjednik bio je Nixon, koji je Kinu posjetio u veljači 1972. godine, nakon što je prethodne godine Kissinger nekoliko puta u tajnosti posjetio Peking i sve dogovorio s tadašnjim kineskim vodstvom.

Bio je to posjet od velike strateške važnosti, kojim su nakon 25 godina ponovno uspostavljeni diplomatski odnosi između Washingtona i Pekinga, a ujedno je stvorena i ekonomska simbioza između tih dviju zemalja koja je uvelike oblikovala današnji svijet: upravo zahvaljujući toj simbiozi počeo je nezadrživi uspon Kine do njezinih današnjih pozicija.

No, najvažniji učinak toga Nixonova posjeta – odnosno Kissingerove “tihe diplomacije” – bio je produbljivanje raskola između Kine i SSSR-a, čime je znatno oslabljen tada vrlo jaki svjetski komunistički pokret. Mnogi stručnjaci drže da je taj američki potez uvelike pridonio kasnijoj pobjedi SAD-a u hladnom ratu.

Kum antikomunističkih operacija

Kako izvještavaju autori koji se bave njegovim djelom, u to vrijeme – čak i prije ovoga “kineskog aranžmana” – Kissinger dobiva ovlasti da autorizira i nadzire “crne operacije” koje je organizirala i izvodila CIA, što će ostati konstanta i u idućim godinama.

Te će operacije CIA voditi u više zemalja Trećeg svijeta, od kojih smo neke nabrojili u prvom pasusu ovog teksta.

Među ostalim, na tom dugom popisu nalaze se operacije protiv vojske i naroda Sjevernog Vijetnama (prije, a zlobnici tvrde i nakon potpisivanja mirovnog sporazuma), Nixonovo bombardiranje Kambodže od 1969. do 1973. godine, potpora pakistanskoj vojsci u ratu protiv Bangladeša (tadašnji Istočni Pakistan) 1971. godine, zračni napadi na luke i vojne instalacije na Kubi 1976. godine (zbog kubanske podrške revolucionarnom pokretu Angole), kao i podrška argentinskoj vojnoj hunti za progon i masovna ubojstva tamošnjih komunista i drugih ljevičara u razdoblju od 1976. do 1983. (“Operacija Kondor”).

---

---

Posebno je – kao osobiti vid ruganja demokraciji – ostao zapamćen Kissingerov angažman 1973. u Čileu, kada je pod patronatom CIA-a čileanska vojna hunta pod vodstvom generala Augusta Pinocheta vojnim udarom svrgnula predsjednika države Salvadora Allendea, prvog demokratski izabranog marksističkog lidera neke države na zapadnoj hemisferi.

Dvije godine potom, 27. veljače 1975., novinar “New York Timesa” Anthony Lewis objavit će članak “Kissingerova doktrina” u kojem će navesti zloguke Kissingerove riječi iz lipnja 1970. godine, koje su nagovijestile Allendeovu sudbinu: “Ne vidim zašto bismo trebali stajati sa strane i gledati kako ta zemlja odlazi u ruke komunista zbog neodgovornosti naših ljudi.

Stvar je prevažna da bi se prepustila glasačima Čilea da sami odluče”, kazao je tada Kissinger na sastanku Odbora 40 (The 40 Committee), tijela zaduženog za autorizaciju operacija CIA-e i drugih agencija, kojim je rukovodio upravo Kissinger.

Podsjetimo, Allende je ubijen u predsjedničkoj palači u Santiagu 11. rujna 1973., tri mjeseca prije nego što je Kissingeru uručena Nobelova nagrada za mir.

Kasnije će se otkriti da je CIA u tom razdoblju uložila osam milijuna dolara za svrgavanje Allendea, a 2001. tadašnji državni tajnik SAD-a Colin Powell priznat će da “to nije dio američke povijesti na koji možemo biti ponosni”.

Zašto je na slobodi?

To nije kraj teškim krimenima koje se stavljaju Kissingeru na dušu. I nakon što je prestao obavljati najviše funkcije u američkoj administraciji, on je ostao čovjek za aranžiranje “prljavih poslova”, pa je tako sredinom osamdesetih godina savjetovao tadašnjeg predsjednika SAD-a Ronalda Reagana oko podrške pobunjenicima protiv ljevičarskih sandinističkih vlasti u Nikaragvi.

Godine 1982. Kissinger osniva konzultantsku tvrtku “Kissinger Associates”, koja daje strateške savjete velikim američkim tvrtkama i korporacijama, ali i brojnim stranim vladama, pri čemu Kissinger koristi svoje brojne veze i poznanstva s uglednim i utjecajnim ljudima širom svijeta koje je stekao u prethodnoj karijeri.

Time ostaje sveprisutan faktor u američkom javnom životu, ali postaje i najpoznatiji svjetski savjetnik i svojevrsni “rent-a-diplomat”.

Ta njegova tvrtka ujedno postaje rasadnik budućih američkih diplomata, čime Kissinger zadržava utjecaj na vanjsku politiku SAD-a, ali i na političke procese u drugim dijelovima svijeta, pa tako i na prostor bivše Jugoslavije: spomenimo samo da su iz te njegove tvrtke ponikli Brent Scowcroft (savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji Georgea Busha starijeg, dakle u vrijeme raspada Jugoslavije), Lawrence Eagleburger (posljednji američki ambasador u Jugoslaviji i glavni tvorac američke politike za rješavanje krize na ovim prostorima) te lord Carrington (predsjednik mirovne konferencije o Jugoslaviji).

Zaključno možemo reći da je Henry Kissinger bio (i ostao) jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih intelektualaca SAD-a, čovjek koji je oblikovao američku vanjsku politiku u 20. stoljeću, a ni danas nije bez utjecaja u toj politici.

Istodobno, to je čovjek zbog čijih su poteza, odluka i strateških savjeta teško stradali čitavi narodi širom svijeta, pa nije malo onih koji ne mogu vjerovati da takav čovjek i dalje hoda slobodno po svijetu.

O tom čovjeku kolaju vrlo različita mišljenja.

Mudri američki starac i sociopatski arhitekt današnjega globalnog poretka.

Čovjek nadmoćne inteligencije i siva eminencija CIA-e. Neosporni genij američke vanjske politike, koji je unesrećio milijune građana Trećeg svijeta. Pronicljivi autor briljantnih političkih eseja – koji će se još dugo izučavati na diplomatskim akademijama – i geopolitički strateg kojeg po zlu pamte narodi Čilea, Argentine, Vijetnama, Kube, Angole, Bangladeša, Kambodže, Nikaragve...

Ukratko: za neke heroj koji zaslužuje vječnu slavu, za druge zločinac protiv čovječnosti koji je zbog upletenosti u niz genocida i brutalnih kršenja ljudskih prava davno trebao završiti na Haaškom sudu, premda je dobitnik Nobelove nagrade za mir (1973.). U dvije riječi: Henry Kissinger.

Kako vidimo, čak i oni koji ga drže kolosalnim negativcem ne poriču mu blistavu inteligenciju.

Ovaj doajen američke i svjetske diplomacije postao je planetarno poznat još prije pola stoljeća, kada je od kraja šezdesetih do sredine sedamdesetih godina u dvije uzastopne republikanske administracije SAD-a (pod predsjednicima Richardom Nixonom i Geraldom Fordom) bio i državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost: nitko nikada prije njega nije istodobno obavljao te dvije krucijalne funkcije u američkoj vladi.

Iz tog vremena najviše se pamti jedan njegov grandiozni vanjskopolitički uspjeh – uspostavljanje diplomatskih i ekonomskih odnosa između Amerike i Kine, čime je, među ostalim, ojačan tadašnji raskol između Kine i SSSR-a i uspješno ubačen “klin” u svjetski komunistički pokret, što je pripomoglo kasnijoj američkoj pobjedi u hladnom ratu.

Kod Putina u Moskvi

Premda je otada prošlo pola stoljeća, Kissinger je do dana današnjeg ostao važan akter američke vanjske politike, kojeg su po potrebi konzultirale sve kasnije garniture u Bijeloj kući, osobito one republikanske.

Mediji su tako zabilježili da je u lipnju 2017., u svojoj 95. godini, kao posebni Trumpov izaslanik otišao u Moskvu kod Putina, kako bi “pripremio teren” za prvi susret dvojice najmoćnijih svjetskih lidera, koji se dogodio nekoliko dana kasnije na G20 samitu u Njemačkoj.

I tada su se neki promatrači čudom čudili kako to da jedna velika i moćna Amerika nema nikog mlađeg tko bi vladaru Bijele kuće mogao pripremiti prvi susret uživo s vladarom Kremlja, pa je preko Atlantika morao letjeti taj starac sa štapom. Naravno da Amerika ima čitavu brigadu mlađih i kvalitetnih diplomata, ali nitko od njih nema takvo političko iskustvo i znanje onoga što se zove “realpolitika”. Štoviše, drugo ime za “realpolitiku” je upravo – Henry Kissinger.

I danas, kad se bliži jedanaestom desetljeću života, Kissinger je sačuvao dovoljno fizičke vitalnosti i intelektualne snage, što je dokazao početkom ovog mjeseca, kada je za list “Wall Street Journal” napisao članak pod naslovom “Koronavirus pandemija zauvijek će promijeniti svjetski poredak”, u kojem je izrazio i elaborirao bojazan da će pandemija izazvati velike društvene promjene.

Autor svjetskog poretka

Naravno, republikanac dlaku mijenja, ali ne i ćud, pa tako u spomenutom članku Kissinger hvali Trumpovo upravljanje pandemijskom krizom, te naglašava kako je američka administracija “učinila dobar posao i izbjegla neposrednu katastrofu”.

---

---

To ne znači da je ovaj 97-godišnjak mentalno ishlapio, već da svojim autoritetom podržava političku opciju kojoj pripada od mladosti, bez obzira što se tzv. objektivna stvarnost ne poklapa s ovim njegovim sudom o aktualnom američkom predsjedniku.

Kissinger u tom tekstu apelira da se dosadašnji globalni sistem po svaku cijenu mora održati i sačuvati od promjena koliko god je to moguće.

Premda to naizgled kolidira s naslovom članka, radi se o sljedećem: “stari Henry” je itekako svjestan da će koronavirus izazvati tektonske promjene, ali poziva američke vlasti da one bude te koje će upravljati tim promjenama kako bi se sačuvali temeljni principi globalnog liberalnog poretka.

Konkretno, Kissinger u tekstu sugerira Trumpovoj administraciji da “ne smije isključiti hitnu zadaću pokretanja prelaska s trenutnog na postkoronavirusni poredak u svijetu”, pri čemu bi SAD trebao pomoći pri “ponovnoj izgradnji globalne ekonomije i očuvanju liberalnog svjetskog poretka”.

To nije jedini slučaj od početka pandemije da se Kissingerovo ime pojavilo u medijima. Naime, bivši britanski laburistički premijer Gordon Brown – inače jedan od najglasnijih zagovornika formiranja tzv. svjetske vlade – nedavno je poručio da “u povodu epidemije koronavirusa Henry Kissinger mora razmišljati o novom svjetskom poretku”.

Zašto je Brown, od svih aktualnih svjetskih lidera i “faca”, zazvao baš umirovljenika Kissingera?

Zato što je Kissinger 2014. godine, u svojoj devedeset drugoj, objavio knjigu pod naslovom “Svjetski poredak”, koja je ubrzo – zahvaljujući autorovoj slavi, ali i briljantnim geopolitičkim opservacijama koje je tu iznio – postala politički bestseler i nezaobilazno štivo za sve koji nastoje razumjeti zašto današnji svijet izgleda baš ovako kako izgleda.

---

---

Čovjek iz Bavarske

Kao izvanredan poznavatelj svjetske povijesti i faktički insajder u mnogim značajnim političkim pregovorima i dogovorima u zadnjih pedeset godina, Kissinger u toj knjizi vodi čitatelja kroz tajanstvene hodnike svjetske diplomacije i osvjetljava ključne događaje našeg doba koji su oblikovali današnji svjetski poredak: od povjerljivih razgovore koje je Nixonova administracija vodila s vijetnamskim komunistima o okončanju Vijetnamskog rata, preko napetih pregovora Ronalda Reagana u Reykjaviku s posljednjim liderom SSSR-a Mihailom Gorbačovom o okončanju hladnog rata, pa do američkih invazija na Irak i Afganistan; od analize nuklearnih pregovora s Iranom, preko zapadnog odgovora na arapsko proljeće pa do napetosti s Rusijom oko Ukrajine.

Osim razmišljanja o budućnosti američko-kineskih odnosa i evoluciji Europske unije, Kissinger u toj knjizi analizira i političku arhitektoniku 21. stoljeća. Cinici tvrde da pri pisanju knjige nije morao puno istraživati i kopati po prašnjavim arhivima, budući da je cijeli taj postojeći svjetski poredak uglavnom on sám i smislio i “smućkao”.

Uza sve ove panegirike, čovjeku prirodno dođe da se zapita: kako to da “stari Henry” nikad nije bio predsjednik Amerike?

Odgovor je jednostavan: samo zato što nije rođen na tlu SAD-a.

Naime, čovjek kojeg znamo pod imenom Henry Kissinger rođen je 27.svibnja 1923. u bavarskom gradu Fürthu, pod imenom Heinz Alfred Kissinger (pa je, dakle, njemačko podrijetlo još jedna poveznica između njega i Trumpa).

S obzirom da mu majka potječe iz (bogate) židovske obitelji, Kissingerovi su 1938. morali pobjeći iz nacističke Njemačke u SAD, te su se skrasili u New Yorku, gdje tada 15-godišnji Heinz mijenja ime u Henry.

Stabilnost je najvažnija

Premda je tim bijegom i preseljenjem s druge strane Atlantika uspio izbjeći holokaust – u kojem je stradalo trinaest članova njegove šire obitelji – taj događaj ostavio je doživotne tragove na Kissingera, pa je on u nastavku života minimalizirao svoje židovske korijene i traume s kojima se kao pripadnik židovskog naroda susretao.

Kako u članku “Uloga Henryja Kissingera u stvaranju američke vanjske politike” navodi hrvatska politologinja Lidija Kos-Stanišić, razlog leži u njegovu shvaćanju da je holokaust uništio veze između Božje volje i pravde, odnosno povijesnog napretka.

Nakon holokausta Kissinger odbacuje judaizam i traži alternativan način pronalaženja značenja i tumačenja povijesti.

Tijekom Drugog svjetskog rata služi u američkoj vojsci kao prevoditelj, a nakon rata upisuje studij na Sveučilištu Harvard, gdje 1954. i doktorira na temi o europskom političkom poretku na početku 19. stoljeća, pod naslovom “Obnovljeni svijet: Metternich, Castlereagh i problemi mira 1821.-1822.”.

Prema nekim autorima, tu je temu izabrao zbog izazova koji je sovjetski komunizam nakon Drugog svjetskog rata uputio međunarodnom poretku, pa je mladi Kissinger pokušao pronaći analogiju s događajima s početka 19. stoljeća, kada je međunarodni sustav ugrožavala tadašnja Napoleonova Francuska (u razdoblju neposredno prije Metternicha).

Poznavatelji Kissingerova djela tvrde da se već u toj doktorskoj disertaciji mogu nazrijeti osnove njegova konzervativnog realpolitičkog pogleda na svijet.

---