stdClass Object
(
[id] => 1292815
[title] => Ovo je istina o ratu u Zabranjenom pušenju, evo zašto su Sejo i Nele ‘isukali mačeve‘! Bili su komšije iz iste zgrade
[alias] => ovo-je-istina-o-ratu-u-zabranjenom-pusenju-evo-zasto-su-sejo-i-nele-isukali-maceve-bili-su-komsije-iz-iste-zgrade
[catid] => 262
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Već danima pratimo njihovu Facebook-prepisku, kao voajeri koji su dobili priliku zaviriti u privatni život svojih nekadašnjih idola i njihovo razoreno prijateljstvo: nekad su bili dobri jarani, Pišonja i Žuga naše mladosti, a danas su na rubu sudskog parničenja zbog autorskih prava.
U građanskom životu jedan se zove Davor Sučić, a drugi Nenad Janković, što ne znaju ni mnogi njihovi fanovi. Jer već 40 godina obojica su poznata po svojim umjetničkim imenima: Sejo Sexon, odnosno Nele Karajlić. Mnogi su njihova prava imena saznali tek nakon što se zbog rata njihov bend "Zabranjeno pušenje” raspao na dvije frakcije: Sexonovu zagrebačku i Karajlićevu beogradsku.
Na neki način, ovo i jest spor između hrvatske i srpske frakcije nekoć jugoslavenskog b(r)enda. Prije nego uđemo u genezu spora, valja ukratko rekapitulirati ovaj aktualni Facebook-duel, koji je izbio uoči skorašnjeg koncerta Neleta Karajlića u Zagrebu.
Autor i pjevač
Najprije je "Zabranjeno pušenje” u službenom priopćenju navelo da je "bez ikakvog usmenog ili pismenog odobrenja nositelja prava Nenad Janković alias Nele Karajlić u više navrata koristio brand i autorska djela Zabranjenog pušenja”. Bend je pritom svom bivšem pjevaču zaprijetio i sudskom tužbom zbog neovlašćenog izvođenja Sexonovih pjesama.
Nele u odgovoru priznaje da je Sejo zakonski vlasnik imena benda, ali nekadašnjeg prijatelja podsjeća da je to ime zapravo "dala moja majka davne 1980. godine, pred naš prvi nastup 27.11. u Petoj sarajevskoj gimnaziji”.
Što se tiče pitanja autorskih prava, Nele priznaje da je Sejo autor većine pjesama nekad zajedničkog benda, ali naglašava svoju ulogu pjevača i frontmena grupe:
"Istina je da je Sejo autor mnogih pjesama grupe Zabranjeno pušenje, ali isto tako je istina da sam autor mnogih pjesama i ja. Ali najveća istina je to da nije bilo onoga koji ih pjeva, od njih ne bi bilo ništa!”
A u kasnijem postu veli: "Nikada nisam negirao Sejin nevjerojatni talent sklapanja stihova, ali, što bi od tih pjesama bilo da ih je pjevao netko drugi?”
Razlozi su na grobljima
Do tog trenutka spora sve je još uvijek izgledalo kao klasični interni sukob unutar muzičkih grupa oko autorstva nad pjesmama i posljedičnih financijskih koristi, kakav se dogodio mnogo puta u rock‘n‘roll povijesti, od Beatlesa do Oasis. Ali ovdje sukob između Sexona i Karajlića poprima političku dimenziju.
Sexon, naime, kaže da se razlozi zbog kojih ne želi da njegova djela koristi Karajlić "nalaze na brojnim sarajevskim grobljima, gdje leže kosti 11.000 Sarajlija koje su, uz četiri godine izgladnjivanja i terora, poubijali upravo likovi koje je dr. Nele godinama veličao u svojim pjesmama i intervjuima”.
Pritom Sexon prilaže obimnu dokumentaciju o problematičnim poslijeratnim medijskim istupima svog bivšeg pjevača (od izjave da se u Sarajevo može vratiti "samo na tenku” do slavljenja Radovana Karadžića), u kojima ovaj "perverzno ismijava i vrijeđa svoj grad i svoje bivše sugrađane i njihove žrtve”.
U svom odgovoru Karajlić se ne doima osobito pogođenim optužbama bivšeg druga:
"Svojim novim saopćenjem Sejo Sexon je naš nesporazum smjestio u domenu politike. Njegovi dokazi da sam ja četnik su me u potpunosti razočarali. Ništa novo za moj četnički status. Još uvijek sam daleko od čina vojvode”, napisao je Karajlić.
Kad postaneš metafora
Tužno je sve to čitati, pogotovo ako ste bili ili ste još uvijek poklonik "Zabranjenog pušenja”. Iako su u muzičkom dijelu njihova spora u pravu obojica, a u političkom i moralnom dijelu samo jedan od njih, pa stoga nije teško "zauzeti stranu”, ipak je tužno uočiti bezdan između dvojice ljudi koji su imali tu nesreću da njihova priča postane opća slika jednog u krvi raspalog društva.
Kažu istočni vračevi da za čovjeka nema gore stvari nego da postane metafora. Ili dio metafore. A upravo se to dogodilo ključnim članovima "Zabranjenog pušenja” – i protiv svoje volje postali su metafora raspada Jugoslavije.
Dok su bili zajedno, doslovno su žarili i palili koncertnim dvoranama širom bivše države. Od prvog albuma "Das ist Walter” iz 1984. do najveće turneje benda iz 1990. godine – kad su nastupili u pedeset najvećih gradova Jugoslavije – koja je bila i posljednja zajednička turneja benda u punom sastavu, "Zabranjeno pušenje” imalo je zvjezdani status i mnoštvo poklonika širom zemlje.
---
---
A pečat tome davao je upravo kreativni autorski dvojac Sexon-Karajlić: Sexonove stihovane urbane minijature i neviđena energija karizmatičnog pjevača Karajlića činili su unikatni miks koji je oduševljavao jugoslavensku publiku u svim republikama. Upravo zato je njihov razlaz postao metafora raspada zemlje.
Wembley na Koševu
Čitava priča dobiva i dodatni sentimentalni prizvuk ako se zna da su Sejo i Nele odrasli u istoj zgradi (koja se nazivala "Wembley”, po kultnom londonskom stadionu) u sarajevskom naselju Koševo. O tome u svojoj knjizi "Fajrunt u Sarajevu” (Beograd, 2014.) piše sâm Karajlić:
"Sejo (Davor Sučić) stanovao je kat iznad mene, ukoso, tako da je stan u kojem sam ja stanovao bio isti kao i njegov, samo preslikan u ogledalu. Između mene i njega stajalo je 16 stepenica, osam u jednom, osam u drugom pravcu...”, navodi Nele, tumačeći da je Sejo bio godinu stariji i razred ispred njega, "ali su se generacije cijepale točno na onoj granici mog i njegovog godišta”.
"Drugim riječima, ja sam ostao vječno mala raja, a on je, iako najmlađi među njima, uvijek važio za veliku raju. Taj jaz nikad nije bio prevaziđen. (...) Sejo se mnogo ranije osamostalio, izgledao je kao netko tko poznaje život, tko njime vlada... Meni je njegova zrelost bila nedokučiva”, piše Karajlić.
Opisujući kako je Sejo prije njega ušao u svijet rock-glazbe, Nele ističe da se u to doba pred svojim starijim susjedom osjećao "kao laik pred svećenikom”:
"Tako je Sejo postao moj prvi univerzitet. Odlazak kod njega u stan, slušanje ploča, razgovor o grupama, bili su moji obavezni časovi. On je iznad svog kreveta imao složene brojeve ‘Džuboksa‘ i veliki pano na kojem je rezao i lijepio slike slavnih rock muzičara. Sejo mi je, ustvari, bio zamjena za starijeg brata. Pravi autoritet.”
Lažni Jugoslaven
Karajlić u knjizi opisuje i svoj posljednji predratni susret i razlaz sa Sexonom, u jesen 1990. u Sarajevu, kad ga je Sejo pozvao na pivo u bife Pozorišta mladih, kako bi mu rekao da više ne želi raditi s njim, jer se previše "estradizirao”. Karajlić je, kako tvrdi, taj udarac primio stoički:
"Izašavši iz bifea, on ode na jednu, a ja na drugu stranu. (...) Prvo sam se osjetio nevjerojatno slobodan. Kao da sam pun helija, pa je netko odvezao konopac kojim sam pričvršćen za sidro koje me držalo na zemlji. Odletjeh od silne slobode. Zatim osjetih utučenost. Ode komad mog života, surva se u provaliju, bez izgleda da se iz tog ambisa ikada izvuče”, navodi Nele.
Što se tiče političkog tona, Karajlićeva knjiga je "ideološki kupus”, konfuzna zbrka međusobno proturječnih narativa. Kad govori izravno o sebi, autor se predstavlja kao razočarani Jugoslaven, ali kad opisuje svoj život i sarajevsku stvarnost, postaje jasno da na svijet ne gleda jugoslavenskim, nego srpskim očima.
Tako, recimo, kao usput notira da su u vrijeme Jugoslavije za nogometni klub "Sarajevo”, osim Muslimana, navijali i oni "gradski Srbi”, čiji su preci došli sa sela u grad i koji su se "odrodili” od svog etničkog identiteta:
"Ali, oni su odavno prestali da budu Srbi. Postali su Jugoslaveni. Rječju, odrodili su se od osnovnog srpskog tkiva”, piše Karajlić.
Mufa, Kiki i ja
Taj naglašeni "nacionalni pogled” Karajlić iskazuje i u pjesmi "Tri ratna havera” koju je objavio u Beogradu 1997. godine (album "Ja nisam odavle"), a u kojoj iz vlastite optike govori o vremenu kada je "ispred nas stajao pakao, a između nas kineski zid”.
Glavni junaci pjesme su tri sarajevska prijatelja različitih nacionalnosti: Mufa je musliman, Kiki je Hrvat, a autorski glas ("ja”) zastupa srpsku stranu i očito pripada Neletu.
(Poznavatelji opusa "Zabranjenog pušenja” zacijelo će uočiti da su to oni isti "Mufa, Kiki i ja” iz njihove predratne pjesme "Kanjon Drine”, objavljene 1989., u kojoj Nele pjeva zloguke stihove: "Neće ovo, djeco, na dobro poći”.)
U spomenutoj pjesmi "Tri ratna havera”, Karajlić iz poslijeratne perspektive ocrtava zajedničko odrastanje u multietničkom Sarajevu, pa kaže: "Tri jarana, tri priče, tri strana jezika/rasli smo na istoj zemlji, al‘ iz raznih korijena.”
Na stranu činjenica da je u najdubljem i najširem jezično-poljoprivrednom smislu sve to jedan te isti južnoslavenski korijen (kojeg s jugoslavenskim narodima dijele i Bugari), simptomatično je da čovjek koji se smatrao "izdanim Jugoslavenom” naglašava ono što ga razdvaja od drugova, a ne ono što ih spaja. To nije odlika Jugoslavena. Naprotiv, to je odlika onih koji su razbili Jugoslaviju.
Ali Karajlić ne priznaje srpsku odgovornost za raspad Jugoslavije i krvave ratove koji su uslijedili, pa tako ne priznaje ni ulogu srpske politike u razbijanju Bosne i Hercegovine.
Štoviše, on krivnju za raspad BiH prebacuje na bosanske muslimane i bosanske Hrvate: u njegovoj perspektivi jedino su (bosanski) Srbi iskreno vjerovali u Jugoslaviju i trudili se oko nje, dok su svi ostali – u ovom slučaju sarajevski muslimani i sarajevski Hrvati – desetljećima samo čekali da se prvom prilikom odcijepe, pa su zato i započeli rat u Bosni.
‘Svaki je prijevoz jeftiniji od tenka‘
Da, dobro ste pročitali: Karajlić smatra da su za rat u BiH, napose u Sarajevu, odgovorni Hrvati i Bošnjaci. To on otvoreno kaže i u toj pjesmi "Tri ratna havera”: "Mufa je znao kome pripada/spreman je dočekao i taj dan.”
---
---
Drugim riječima, sarajevski muslimani su unaprijed znali da će izbiti rat, dok su sarajevski Srbi ostali iznenađeni.
Uza svo uvažavanje potrebe da se traumatični povijesni događaji prikazuju multiperspektivno, respektirajući tragedije svih sukobljenih strana, ipak je teško prihvatiti ovakvo Karajlićevo izvrtanje stvarnosti i ovakvu zamjenu teza. To je ono što Karajlića moralno diskreditira i diskvalificira kao tumača povijesne istine.
Kako bilo, za vrijeme rata Davor Sučić je ostao u Sarajevu (otišavši kasnije u Zagreb), dok je Nenad Janković otišao u Beograd, tvrdeći da je potjeran iz Sarajeva zato što je Srbin. Te odluke za obojicu su bile dalekosežne: Sučiću je njegova odluka omogućila da ostane Sarajlija, a Jankoviću je njegova odluka to onemogućila.
Zato Sučić i danas vrlo često dolazi u Sarajevo, o čemu je Jankoviću u ovom Facebook-duelu uputio i osobnu poruku:
"U Sarajevu sam svaki mjesec, na istoj adresi na Koševu, sa istim ljudima i sa istom osobnom kartom. Putujem autom, busom, avionom. Vjeruj mi, svaki je prijevoz jeftiniji od tenka”, poručio je Sejo Sexon svom nekadašnjem prijatelju.
Kaos u Sarajevu
S druge strane, Nele Karajlić svih ovih godina ponekad navrati u Istočno Sarajevo, ali u ono pravo Sarajevo ne dolazi. Zapravo, bio je jednom, godine 2015., ali tada ga je specijalna policija morala čuvati od bijesnih Sarajlija.
Kako su pisali sarajevski mediji, Karajlić je tada zapravo došao na Jahorinu (Republika Srpska), gdje je promovirao spomenutu knjigu "Fajront u Sarajevu”. Navodno nije bilo predviđeno da se spuštaju u sâm grad, ali u jednom času vesela je ekipa ipak završila u jednom sarajevskom lokalu, uz brižnu pasku policije:
"Vrata konobe su bila zaključana, a pretpostavlja se da je bilo riječ o privatnoj zabavi kojoj je Karajlić prisustvovao. Oko pola sata prostor u blizini konobe osiguravala je policija kako bi spriječila eventualne incidente”, objavio je tada sarajevski portal Klix.
U nekom času, kada je Karajlić izašao iz lokala, čak je i zaiskrilo jer su ga lokalni sarajevski momci prepoznali i stali mu upućivati pogrde. Kasnije je sâm Nele na televiziji N1 rekao da je "nastao kaos” i da je iz grada izašao uz pratnju specijalne policije.
Tako je završila priča o čovjeku koji je jednom bio simbol Sarajeva, da bi ga danas u tom gradu gledali kao izdajnika. Zato ni priča o prijateljstvu između Seje i Neleta, sarajevskog Hrvata i sarajevskog Srbina, i nije mogla završiti drukčije. Iz istih razloga zbog kojih je propala Jugoslavija, propalo je i njihovo prijateljstvo.
Nele Karajli\u0107:\u00a0Sejo je postao moj prvi univerzitet. Odlazak kod njega u stan, slu\u0161anje plo\u010da, razgovor o grupama, bili su moji obavezni \u010dasovi...<\/p>","
Već danima pratimo njihovu Facebook-prepisku, kao voajeri koji su dobili priliku zaviriti u privatni život svojih nekadašnjih idola i njihovo razoreno prijateljstvo: nekad su bili dobri jarani, Pišonja i Žuga naše mladosti, a danas su na rubu sudskog parničenja zbog autorskih prava.
U građanskom životu jedan se zove Davor Sučić, a drugi Nenad Janković, što ne znaju ni mnogi njihovi fanovi. Jer već 40 godina obojica su poznata po svojim umjetničkim imenima: Sejo Sexon, odnosno Nele Karajlić. Mnogi su njihova prava imena saznali tek nakon što se zbog rata njihov bend "Zabranjeno pušenje” raspao na dvije frakcije: Sexonovu zagrebačku i Karajlićevu beogradsku.
Na neki način, ovo i jest spor između hrvatske i srpske frakcije nekoć jugoslavenskog b(r)enda. Prije nego uđemo u genezu spora, valja ukratko rekapitulirati ovaj aktualni Facebook-duel, koji je izbio uoči skorašnjeg koncerta Neleta Karajlića u Zagrebu.
Autor i pjevač
Najprije je "Zabranjeno pušenje” u službenom priopćenju navelo da je "bez ikakvog usmenog ili pismenog odobrenja nositelja prava Nenad Janković alias Nele Karajlić u više navrata koristio brand i autorska djela Zabranjenog pušenja”. Bend je pritom svom bivšem pjevaču zaprijetio i sudskom tužbom zbog neovlašćenog izvođenja Sexonovih pjesama.
Nele u odgovoru priznaje da je Sejo zakonski vlasnik imena benda, ali nekadašnjeg prijatelja podsjeća da je to ime zapravo "dala moja majka davne 1980. godine, pred naš prvi nastup 27.11. u Petoj sarajevskoj gimnaziji”.
Što se tiče pitanja autorskih prava, Nele priznaje da je Sejo autor većine pjesama nekad zajedničkog benda, ali naglašava svoju ulogu pjevača i frontmena grupe:
"Istina je da je Sejo autor mnogih pjesama grupe Zabranjeno pušenje, ali isto tako je istina da sam autor mnogih pjesama i ja. Ali najveća istina je to da nije bilo onoga koji ih pjeva, od njih ne bi bilo ništa!”
A u kasnijem postu veli: "Nikada nisam negirao Sejin nevjerojatni talent sklapanja stihova, ali, što bi od tih pjesama bilo da ih je pjevao netko drugi?”
Razlozi su na grobljima
Do tog trenutka spora sve je još uvijek izgledalo kao klasični interni sukob unutar muzičkih grupa oko autorstva nad pjesmama i posljedičnih financijskih koristi, kakav se dogodio mnogo puta u rock‘n‘roll povijesti, od Beatlesa do Oasis. Ali ovdje sukob između Sexona i Karajlića poprima političku dimenziju.
Sexon, naime, kaže da se razlozi zbog kojih ne želi da njegova djela koristi Karajlić "nalaze na brojnim sarajevskim grobljima, gdje leže kosti 11.000 Sarajlija koje su, uz četiri godine izgladnjivanja i terora, poubijali upravo likovi koje je dr. Nele godinama veličao u svojim pjesmama i intervjuima”.
Pritom Sexon prilaže obimnu dokumentaciju o problematičnim poslijeratnim medijskim istupima svog bivšeg pjevača (od izjave da se u Sarajevo može vratiti "samo na tenku” do slavljenja Radovana Karadžića), u kojima ovaj "perverzno ismijava i vrijeđa svoj grad i svoje bivše sugrađane i njihove žrtve”.
U svom odgovoru Karajlić se ne doima osobito pogođenim optužbama bivšeg druga:
"Svojim novim saopćenjem Sejo Sexon je naš nesporazum smjestio u domenu politike. Njegovi dokazi da sam ja četnik su me u potpunosti razočarali. Ništa novo za moj četnički status. Još uvijek sam daleko od čina vojvode”, napisao je Karajlić.
Kad postaneš metafora
Tužno je sve to čitati, pogotovo ako ste bili ili ste još uvijek poklonik "Zabranjenog pušenja”. Iako su u muzičkom dijelu njihova spora u pravu obojica, a u političkom i moralnom dijelu samo jedan od njih, pa stoga nije teško "zauzeti stranu”, ipak je tužno uočiti bezdan između dvojice ljudi koji su imali tu nesreću da njihova priča postane opća slika jednog u krvi raspalog društva.
Kažu istočni vračevi da za čovjeka nema gore stvari nego da postane metafora. Ili dio metafore. A upravo se to dogodilo ključnim članovima "Zabranjenog pušenja” – i protiv svoje volje postali su metafora raspada Jugoslavije.
Dok su bili zajedno, doslovno su žarili i palili koncertnim dvoranama širom bivše države. Od prvog albuma "Das ist Walter” iz 1984. do najveće turneje benda iz 1990. godine – kad su nastupili u pedeset najvećih gradova Jugoslavije – koja je bila i posljednja zajednička turneja benda u punom sastavu, "Zabranjeno pušenje” imalo je zvjezdani status i mnoštvo poklonika širom zemlje.
---
---
A pečat tome davao je upravo kreativni autorski dvojac Sexon-Karajlić: Sexonove stihovane urbane minijature i neviđena energija karizmatičnog pjevača Karajlića činili su unikatni miks koji je oduševljavao jugoslavensku publiku u svim republikama. Upravo zato je njihov razlaz postao metafora raspada zemlje.
Wembley na Koševu
Čitava priča dobiva i dodatni sentimentalni prizvuk ako se zna da su Sejo i Nele odrasli u istoj zgradi (koja se nazivala "Wembley”, po kultnom londonskom stadionu) u sarajevskom naselju Koševo. O tome u svojoj knjizi "Fajrunt u Sarajevu” (Beograd, 2014.) piše sâm Karajlić:
"Sejo (Davor Sučić) stanovao je kat iznad mene, ukoso, tako da je stan u kojem sam ja stanovao bio isti kao i njegov, samo preslikan u ogledalu. Između mene i njega stajalo je 16 stepenica, osam u jednom, osam u drugom pravcu...”, navodi Nele, tumačeći da je Sejo bio godinu stariji i razred ispred njega, "ali su se generacije cijepale točno na onoj granici mog i njegovog godišta”.
"Drugim riječima, ja sam ostao vječno mala raja, a on je, iako najmlađi među njima, uvijek važio za veliku raju. Taj jaz nikad nije bio prevaziđen. (...) Sejo se mnogo ranije osamostalio, izgledao je kao netko tko poznaje život, tko njime vlada... Meni je njegova zrelost bila nedokučiva”, piše Karajlić.
Opisujući kako je Sejo prije njega ušao u svijet rock-glazbe, Nele ističe da se u to doba pred svojim starijim susjedom osjećao "kao laik pred svećenikom”:
"Tako je Sejo postao moj prvi univerzitet. Odlazak kod njega u stan, slušanje ploča, razgovor o grupama, bili su moji obavezni časovi. On je iznad svog kreveta imao složene brojeve ‘Džuboksa‘ i veliki pano na kojem je rezao i lijepio slike slavnih rock muzičara. Sejo mi je, ustvari, bio zamjena za starijeg brata. Pravi autoritet.”
Lažni Jugoslaven
Karajlić u knjizi opisuje i svoj posljednji predratni susret i razlaz sa Sexonom, u jesen 1990. u Sarajevu, kad ga je Sejo pozvao na pivo u bife Pozorišta mladih, kako bi mu rekao da više ne želi raditi s njim, jer se previše "estradizirao”. Karajlić je, kako tvrdi, taj udarac primio stoički:
"Izašavši iz bifea, on ode na jednu, a ja na drugu stranu. (...) Prvo sam se osjetio nevjerojatno slobodan. Kao da sam pun helija, pa je netko odvezao konopac kojim sam pričvršćen za sidro koje me držalo na zemlji. Odletjeh od silne slobode. Zatim osjetih utučenost. Ode komad mog života, surva se u provaliju, bez izgleda da se iz tog ambisa ikada izvuče”, navodi Nele.
Što se tiče političkog tona, Karajlićeva knjiga je "ideološki kupus”, konfuzna zbrka međusobno proturječnih narativa. Kad govori izravno o sebi, autor se predstavlja kao razočarani Jugoslaven, ali kad opisuje svoj život i sarajevsku stvarnost, postaje jasno da na svijet ne gleda jugoslavenskim, nego srpskim očima.
Tako, recimo, kao usput notira da su u vrijeme Jugoslavije za nogometni klub "Sarajevo”, osim Muslimana, navijali i oni "gradski Srbi”, čiji su preci došli sa sela u grad i koji su se "odrodili” od svog etničkog identiteta:
"Ali, oni su odavno prestali da budu Srbi. Postali su Jugoslaveni. Rječju, odrodili su se od osnovnog srpskog tkiva”, piše Karajlić.
Mufa, Kiki i ja
Taj naglašeni "nacionalni pogled” Karajlić iskazuje i u pjesmi "Tri ratna havera” koju je objavio u Beogradu 1997. godine (album "Ja nisam odavle"), a u kojoj iz vlastite optike govori o vremenu kada je "ispred nas stajao pakao, a između nas kineski zid”.
Glavni junaci pjesme su tri sarajevska prijatelja različitih nacionalnosti: Mufa je musliman, Kiki je Hrvat, a autorski glas ("ja”) zastupa srpsku stranu i očito pripada Neletu.
(Poznavatelji opusa "Zabranjenog pušenja” zacijelo će uočiti da su to oni isti "Mufa, Kiki i ja” iz njihove predratne pjesme "Kanjon Drine”, objavljene 1989., u kojoj Nele pjeva zloguke stihove: "Neće ovo, djeco, na dobro poći”.)
U spomenutoj pjesmi "Tri ratna havera”, Karajlić iz poslijeratne perspektive ocrtava zajedničko odrastanje u multietničkom Sarajevu, pa kaže: "Tri jarana, tri priče, tri strana jezika/rasli smo na istoj zemlji, al‘ iz raznih korijena.”
Na stranu činjenica da je u najdubljem i najširem jezično-poljoprivrednom smislu sve to jedan te isti južnoslavenski korijen (kojeg s jugoslavenskim narodima dijele i Bugari), simptomatično je da čovjek koji se smatrao "izdanim Jugoslavenom” naglašava ono što ga razdvaja od drugova, a ne ono što ih spaja. To nije odlika Jugoslavena. Naprotiv, to je odlika onih koji su razbili Jugoslaviju.
Ali Karajlić ne priznaje srpsku odgovornost za raspad Jugoslavije i krvave ratove koji su uslijedili, pa tako ne priznaje ni ulogu srpske politike u razbijanju Bosne i Hercegovine.
Štoviše, on krivnju za raspad BiH prebacuje na bosanske muslimane i bosanske Hrvate: u njegovoj perspektivi jedino su (bosanski) Srbi iskreno vjerovali u Jugoslaviju i trudili se oko nje, dok su svi ostali – u ovom slučaju sarajevski muslimani i sarajevski Hrvati – desetljećima samo čekali da se prvom prilikom odcijepe, pa su zato i započeli rat u Bosni.
‘Svaki je prijevoz jeftiniji od tenka‘
Da, dobro ste pročitali: Karajlić smatra da su za rat u BiH, napose u Sarajevu, odgovorni Hrvati i Bošnjaci. To on otvoreno kaže i u toj pjesmi "Tri ratna havera”: "Mufa je znao kome pripada/spreman je dočekao i taj dan.”
---
---
Drugim riječima, sarajevski muslimani su unaprijed znali da će izbiti rat, dok su sarajevski Srbi ostali iznenađeni.
Uza svo uvažavanje potrebe da se traumatični povijesni događaji prikazuju multiperspektivno, respektirajući tragedije svih sukobljenih strana, ipak je teško prihvatiti ovakvo Karajlićevo izvrtanje stvarnosti i ovakvu zamjenu teza. To je ono što Karajlića moralno diskreditira i diskvalificira kao tumača povijesne istine.
Kako bilo, za vrijeme rata Davor Sučić je ostao u Sarajevu (otišavši kasnije u Zagreb), dok je Nenad Janković otišao u Beograd, tvrdeći da je potjeran iz Sarajeva zato što je Srbin. Te odluke za obojicu su bile dalekosežne: Sučiću je njegova odluka omogućila da ostane Sarajlija, a Jankoviću je njegova odluka to onemogućila.
Zato Sučić i danas vrlo često dolazi u Sarajevo, o čemu je Jankoviću u ovom Facebook-duelu uputio i osobnu poruku:
"U Sarajevu sam svaki mjesec, na istoj adresi na Koševu, sa istim ljudima i sa istom osobnom kartom. Putujem autom, busom, avionom. Vjeruj mi, svaki je prijevoz jeftiniji od tenka”, poručio je Sejo Sexon svom nekadašnjem prijatelju.
Kaos u Sarajevu
S druge strane, Nele Karajlić svih ovih godina ponekad navrati u Istočno Sarajevo, ali u ono pravo Sarajevo ne dolazi. Zapravo, bio je jednom, godine 2015., ali tada ga je specijalna policija morala čuvati od bijesnih Sarajlija.
Kako su pisali sarajevski mediji, Karajlić je tada zapravo došao na Jahorinu (Republika Srpska), gdje je promovirao spomenutu knjigu "Fajront u Sarajevu”. Navodno nije bilo predviđeno da se spuštaju u sâm grad, ali u jednom času vesela je ekipa ipak završila u jednom sarajevskom lokalu, uz brižnu pasku policije:
"Vrata konobe su bila zaključana, a pretpostavlja se da je bilo riječ o privatnoj zabavi kojoj je Karajlić prisustvovao. Oko pola sata prostor u blizini konobe osiguravala je policija kako bi spriječila eventualne incidente”, objavio je tada sarajevski portal Klix.
U nekom času, kada je Karajlić izašao iz lokala, čak je i zaiskrilo jer su ga lokalni sarajevski momci prepoznali i stali mu upućivati pogrde. Kasnije je sâm Nele na televiziji N1 rekao da je "nastao kaos” i da je iz grada izašao uz pratnju specijalne policije.
Tako je završila priča o čovjeku koji je jednom bio simbol Sarajeva, da bi ga danas u tom gradu gledali kao izdajnika. Zato ni priča o prijateljstvu između Seje i Neleta, sarajevskog Hrvata i sarajevskog Srbina, i nije mogla završiti drukčije. Iz istih razloga zbog kojih je propala Jugoslavija, propalo je i njihovo prijateljstvo.
Već danima pratimo njihovu Facebook-prepisku, kao voajeri koji su dobili priliku zaviriti u privatni život svojih nekadašnjih idola i njihovo razoreno prijateljstvo: nekad su bili dobri jarani, Pišonja i Žuga naše mladosti, a danas su na rubu sudskog parničenja zbog autorskih prava.
U građanskom životu jedan se zove Davor Sučić, a drugi Nenad Janković, što ne znaju ni mnogi njihovi fanovi. Jer već 40 godina obojica su poznata po svojim umjetničkim imenima: Sejo Sexon, odnosno Nele Karajlić. Mnogi su njihova prava imena saznali tek nakon što se zbog rata njihov bend "Zabranjeno pušenje” raspao na dvije frakcije: Sexonovu zagrebačku i Karajlićevu beogradsku.
Na neki način, ovo i jest spor između hrvatske i srpske frakcije nekoć jugoslavenskog b(r)enda. Prije nego...
