U travnju prošle godine u zeničkoj Željezari dogodila se teška radna nesreća. Vijest kao i svaka druga iz crne kronike živjela je kratko, ali u pozadini se odvijala životna drama tada 38-godišnjeg Rasima Redžića. Godinu i pol poslije, odmah recimo, priča ima sretan kraj. Pomalo sreće u nesreći, podrška obitelji, poslodavac koji je bio voljan pomoći i nije žalio novca, kao i čuda tehnologije doveli su do toga da je Rasimu ostala glava na ramenu, a amputiranu desnu ruku pokreće mu mioelektrična proteza, zapravo mali robot. Redžić o cijeloj tragediji govori kao o nečemu posve normalnom, pa je tako odmah i pristao razgovarati s nama. – Jednostavno, tako je moralo biti – kaže, pa krene polako odvijati film tog kobnoga dana.
– Sve se doslovno odigralo u sekundi,...