StoryEditor
Život'KRIZA' IZBLIZA

'Totalno blaženstvo, meditacija...': tri Splićanina nam nisu opisala osjećaje nakon seksa, oni nam pričaju kako se nose sa životom; njihova strast nije prema drugoj, ali nekad boli supruge

28. listopada 2018. - 13:15

"Mlad si, završiš faks, zaposliš se, imaš ekipu, imaš curu, dobro ti je. Cura ostane trudna, volite se, oženiš se, dobiješ dijete, dijete plače, ti ne spavaš, nemaš vremena za prijatelje, nemaš snage za obaveze, na poslu se gomila stres, ti gomilaš kilograme, umor, frustraciju.

I dok se penješ jednog dana na četvrti kat zgrade u kojoj živiš i tegliš 20 kg dodatne opreme, što u rukama, što na leđima, dok te bole leđa, koljena, ruke, noge, glava, dok novca imaš samo za platiti račune i pokriti osnovne životne potrebe i s tim kao moraš biti zadovoljan, sjetiš se, ček, pa ja sam do prije samo dvije godine bio sretan čovjek.

Pogledaš tada svoju mladu obitelj i želiš osjetiti sreću, ljubav, smisao života. Ali žena je podjednako umorna i podjednako frustrirana kao i ti, i ne želi da je gledaš. Oboje ste zatečeni u jednoj savršeno normalnoj i prirodnoj situaciji, ali potpuno nepripremljeni za to što je život sa sobom donio. A ništa vam se posebno nije dogodilo, dogodio se život. I ti to znaš. I ona to zna. Ali je teško..." – upravo ovom ispovijedi, situacijom tako bliskoj i poznatoj većini ljudi, 38-godišnji splitski profesor pristao je s nama pokušati proniknuti u razloge zašto se toliko, u prosjeku 40-godišnjaka, danas "zalijepilo za mahnitu tjelovježbu", zašto ih se sve više "do iznemoglosti" iscrpljuje na zahtjevnim treninzima poput cross-fita, trči maratone...

Upali li se u tim godinama, kad se primaknemo nekoj srednjoj životnoj dobi, okidač želje za kvalitetnijim životom ili je to samo zapakiran strah i bijeg od starosti i nemoći?

U svjetskim medijima puno je debata na ovu temu. "Krizu srednjih godina" mnogi će osporiti kao znanstveno neutemeljenu činjenicu, no i većina među njima priznat će da im je jasno da se u tim godinama "ipak nešto događa".

Zrelija je dob prirodni okidač za introspekciju, za razmišljanje o tome koliko je vremena prošlo, koliko ga je ostalo, što zapravo želimo. I što apsolutno u svom životu ne želimo. Takva razmišljanja pojačana stresom svakodnevice, navode psiholozi, na ljude djeluju sasvim različito. Mogu odvući u depresiju i anksioznost, ali i otvoriti prozore novim životnim izazovima koja vesele, prazne i ponovno ispunjavaju puno više, pokazat će razgovori s našim sugovornicima, od mnogo toga što u životu doživimo.

Mladi splitski profesor, na čijoj se figuri i duhu itekako vide rezultati sportske top forme, ipak ne smatra da je srednja dob okidač potrebe za intenzivnom tjelesnom aktivnošću. Okidač je, kaže, život i godine su tu manje važna stavka.

- Umjesto da odustanem od svega što je bilo do tog trenutka u mom životu teško, odlučio sam se dodatno opteretiti, pokrenuti i uvesti sport u svoj život. Okretati jednu pedalu jednom nogom zna biti teško, pomislio bi čovjek da bi okretati dvije pedale moglo biti dvostruko teže, to matematika kaže. Ali, ako su pedale postavljene tako da se njihovo djelovanje nadopunjuje, onda radite više, ali bude vam zapravo lakše... - poslužio se malo i profesorskom slikovitošću naš sugovornik, danas sudionik većine plivačkih i trkaćih maratona na našem području, a i šire.

'Ti si gospodar svoga tijela'

- Dok plivaš, ti si gospodar sebe, nitko ti ne skače po glavi, nitko te ništa ne pita, nitko te ni za šta ne treba. Ti upravljaš svojim tijelom i svojim životom, a u glavi se odvija neka potpuno drukčija borba. A baš ta borba ti omogućava da procesuiraš sve ono što ti se događa, kod kuće i na poslu, da posložiš stvari na svoje mjesto, da filtriraš negativnosti koje su se nakupile i koje i dalje pristižu, jer život i dalje nosi svoje.

Sve što te dotad opterećivalo nekako postaje manje bitno, i dalje je tu, ali se ti sad jednostavno lakše s tim nosiš. Dobiješ novi fokus i u tom fokusu si ti, a iz dana u dan postaješ sve jači, sposobniji i u jednom trenutku se osjećaš kao da ti je ponovno 18, samo što nije, nego 38 - priča nam splitski plivački i trkački maratonac.

Tipična slika protagonista u "krizi srednjih godina" desetljećima je uprizoravala oca dvoje adolescenata koji, "ničim izazvan", kupuje sportski kabrio, ušminkava garderobu i pokušava zavesti mlade djevojke. Koji se svim adutima trudi dokazati sebi da je još "u igri", da "životu nije kraj" i da ga nebrojene mogućnosti tek čekaju.

I dok se svima valjda, u odnosu na tu varijantu, verzija u kojoj se muškarac s krizom srednjih godina nosi mahnito trčeći kilometre po europskim gradovima čini "mila majka" i najpoželjnija verzija, naš nam sugovornik priznaje da i zbog ovakve ljubavi brak podnosi žrtve.

- Zadnjih deset godina borio sam se da dokažem supruzi da sam bolji ja, bolji i njoj i djeci, da možda i ne bi bili tu gdje jesmo danas da se nisam okrenuo sportu, da iako me nema tih nekoliko sati dnevno uz njih, da ću nadoknaditi kvalitetom vremena koje ću provesti s njima. Usprkos nepobitnim dokazima, nisam uspio sasvim dokazati da je ovo puno bolji način nošenja sa stresom. Nisam uspio dokazati, jer ostaje činjenica da me često nema. I nema te kvalitete koja može nadoknaditi nedostatak kvantitete. Nekad jednostavno moraš biti tu. Koliko god mi sport pomogao da postanem bolji ja, toliko je to jedna zaraza koju čovjek treba kontrolirati. I sa sportom se može pretjerati i to na više načina, ako pitate mene... - priznaje naš sugovornik.

Ipak ne bi puno toga mijenjao.

- Ljudi koji 'upadnu u lovu' krenu nekontrolirano trošiti novac, nagrađivati se ludim provodima. Iskreno, mislim da sam imao sreće što nisam imao novca. Ostvaren cilj, osjećaj da u nečem napreduješ, zadovoljstvo sobom, zdravlje i dobar izgled neće nestati s novim jutrom, od toga ne boli glava. Sport je vrijedan truda i predstavlja čvrst oslonac u životu. Baviti se sportom u zrelijim godinama ima i drugu dimenziju, naučiš puno o sebi, o životu i ljudima jer iste lekcije učene s 14 ili 24 godine drukčiji utjecaj imaju kad ih učiš s 34 ili 44 - zaključuje splitski profesor.

Ni Nebojša Lujanović, poznati splitski književnik, znanstvenik, predavač na Filozofskom fakultetu, kojega itekako dobro (pre)poznaju svi zaljubljenici u splitski "Pričigin", nije umaknuo "trkačkoj ovisnosti". U 37. godini, kaže, ne može je svesti na krizu. Barem ne jednu...

Jer, Lujanovića barem nekoliko simptoma gura da pokrene noge i u maniri Forresta Gumpa samo nastavi i nastavi... i tako već više od deset godina.

- Trčim kada sam ljut; borov hlad i miris mora izvuku iz mene svu negativnu energiju. Trčim kada imam tremu ili sam napet zbog nekakvog iščekivanja; sve se to potroši u ritmu disanja. Trčim kada sam bombardiran zvukovima uređaja, preglasne glazbe, prometne gužve i napornih ljudi; šum vjetra za vrijeme trčanja sve to izbriše.

Trčim kada sam zasićen poslom, a radim pogrbljen nad tipkovnicom; kratka šumska staza ili uz more, u kratkom roku, resetira me na početak i mogu dalje raditi do duboko u noć. Trčim kada imam tegoba sa zdravljem ili spavanjem; u trčanju se aktiviraju svi mehanizmi tijela. I na kraju, trčim iz navike, kada nema niti jednog od navedenih razloga dulje od tri dana, iako je to prava rijetkost", rječito nam je, kako mu i priliči, objasnio autor romana "Stakleno oko", "Godina svinje", "Orgulje iz Waldsassena", "Oblak boje kože"...

Premda u Lujanovićevu slučaju nije riječ samo o onom trčanju "od Marjanskih vrata do Instituta i nazad", da bi se malo ispuhalo.
Čovjek je otrčao Zagreb, Skoplje, Beograd, Ljubljanu, Muenchen, Rim..., neke gradove i po više puta.

'Apsolutno veliko i blaženo ništa'

- Ljude zanima što se odvija u glavi čovjeka za vrijeme dužinskog treninga od tridesetak kilometara. Odgovor je: apsolutno, veliko i blaženo ništa. Potpuno utrnuće, poništavanje. Prestaje važiti sve iz izvanjskog svijeta. Nešto slično meditaciji, barem kod mene. Nakon toga, pomiren sam sa svime. A danas je to najvažnije. S obzirom na nesređeno društvo u kojem živimo. U njemu je sve upereno protiv toga da se čovjek osjeti zadovoljnim i mirnim. Trčanje je jedan mali trik kojim se mogu povremeno zavarati... – veli Lujanović.

Ono o čemu nam je govori identično je iskustvu naše poznate glumice Ecije Ojdanić, također pasionirane maratonke, koja je na nedavnom Zagrebačkom maratonu postigla respektabilan rezultat u kategoriji 45+.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

A post shared by Ecija Ojdanic (@ecijaojdanic) on

- Ja sam zapravo postala psihički ovisna o trčanju zbog prekrasnog meditativnog iskustva koje ono ima na mene.
To je jedno savršeno stanje, neopisivo psihičko pražnjenje... - veli Ecija, koja je počela trčati kad je prestala pušiti.
- Počela sam ustvari trčkarati malo, pa još malo više... i tako je krenulo - kaže.

Pitamo je kako komentira recentna pisanja američkih psihologa o opsesivnom vježbanju i trčanju maratona kao "novoj krizi srednjih godina", a Splićanka sa zagrebačkom adresom kroz smijeh odgovara:

- Ako i je u pitanju kriza srednjih godina, ovo je kudikamo bolji način od nošenja s njom od onog starinskog...".

Američki psiholozi podvlače i kako, ako je suditi po slici koju su stvorili 40-godišnjaci i 50-godišnjaci, koji su u najvećem postotku sudionici svjetski najslavnijih, newyorškog i bostonskog maratona, ovdje nije riječ o "pokušaju hvatanja onoga što je ostalo od mladosti", nego o prihvaćanju novih izazova i pomicanju granica.

- Fokus više nije na onome što je bilo nekad, u prošlosti, nego na onome što je ispred nas. Ako se to nekad i zvala kriza srednjih godina, danas govorimo o životnoj korekciji u srednjim godinama - zaključuju psiholozi.

 

'Ulazak u cilj je eksplozija emocija'

"Obožavam osjećaj slobode i zadovoljstvo koje mi trčanje čini. Trčanje je način da pobjegnem od svih, trčanje mi očisti glavu od svega, ali kroz trčanje sam upoznao i puno divnih i zanimljivih ljudi s kojima volim otići na trkačka putovanja" - svjedoči nam i splitski pomorac, otac troje djece.
O iskustvu maratonca kaže:
"Trčati maraton je kao i kročiti kroz život, koliko god se pripremao, uvijek te nešto iznenadi, bilo ugodno ili neugodno. Sama utrka je borba sa samim sobom, tijelo ti šalje signale da odustaneš, da ga ne mučiš više, a glava kaže nema odustajanja.

Stalno se vrte filmovi, dolaze i prolaze krize, nižu se kilometri jedan za drugim. Trčati i istrčati maraton su dva potpuno različita osjećaja. Trčati 42 km je putovanje prožeto boli i preispitivanjima, a sam ulazak u cilj je neizmjerna sreća, ponos i eksplozija emocija" - podvlači naš sugovornik, maratonac u "najboljim godinama".

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. siječanj 2022 01:14