U rekordno kratkom vremenu, nakon što je redatelj Dalibor Matanić na svom Facebook profilu priznao da je seksualno uznemiravao žene i ispričao se žrtvama, njegova se objava pretvorila u "slučaj Matanić", koji je preplavio medije i užario društvene mreže, a emotivne rasprave daleko su od smirivanja.
Sanja Sarnavka (69), dugogodišnja aktivistica za ljudska i ženska prava te zakladnica i predsjednica Upravnog vijeća Zaklade Solidarna, za budući je "slučaj" saznala prije nego što je odjeknuo u javnosti, reagiravši na poziv majke jedne od žrtava.
Zatomivši emocije, u potpunoj diskreciji i anonimnosti, baš kao i tijekom proteklih 30 godina, u kojima je pomogla tisućama zlostavljanih žena, ova profesorica komparativne književnosti i hrvatskog jezika, nekadašnja predsjednica udruge B.a.B.e i Kuće ljudskih prava Zagreb, krenula je u potragu za načinom kako na najbezbolniji način pomoći žrtvama zlostavljanja poznatog redatelja, piše Gloria.
Naime, uz psihološku i svu drugu pomoć, žrtve imaju pravo i na anonimnost. I u tome je "slučaj Matanić" još strašniji jer je počinitelj svojim djelima upravo svoje najbliže, također žrtve, doveo u apsurdno neravnopravan položaj uskrativši im ono najvažnije – anonimnost.
Postoji li uopće način da se to promijeni?
- To je u ovoj priči iznimno teško. Zapravo nemoguće. I to ovaj slučaj čini još strašnijim. Saznavši što se događa, svi smo imali puno obzira, no, realno, kako zaštititi njegovu obitelj? Kako da ostanu anonimni? Čitam pitanja - kako nije znala supruga? Pa on je jako puno radio, bio na setu, putovao... I na to je trebao misliti.
Tu smo u konačnici nemoćni. Da, s pričom je trebalo izaći, da ne bi bilo budućih žrtava. Ali, uz duboko poštovanje obitelji. Tu je i velika odgovornost medija - ne smiju ponovo ponižavati i oskvrnaviti niti jednu žrtvu ovog slučaja.
Što mogu učiniti nadležne službe?
- Mogu reagirati po službenoj dužnosti, jer postoji njegovo priznanje koje su svi pročitali. Istraga je očito otvorena jer je policija zvala i nas u Zakladi Solidarna. No, ako ne bude niti jedne prijave, istraga se može zatvoriti. U slučaju prijave, državno odvjetništvo pokreće istragu.
Naime, zlostavljanje i seksualno uznemiravanje su kažnjivi samo kad je počinitelj nadređen, odnosno u poziciji moći u odnosu na žrtve. A ovdje to jest slučaj. Za policiju žrtve nisu anonimne, ali za javnost jesu - one ne moraju doći u sudnicu na sučeljavanje.
Što je Zaklada Solidarna, odnosno Fond za žene pri Zakladi, poduzeo?
- Objavili smo brojeve telefona na koji nam se mogu javiti sve žrtve ako trebaju pravnu, psihološku ili drugu pomoć.
Zašto su žrtve toliko dugo čekale da progovore?
- Takvo smo društvo, filmska je industrija uzak krug, svi se poznaju. Svjesne su da će svojim iskazima zaustaviti Matanića, no, s druge strane, strahuju hoće li nakon toga dobiti ijedan posao jer će svaka od njih biti "ona koja stvara probleme". I to je naša stvarnost. Kad god vidim reklamu jedne političke stranke u kojoj vele "mi smo zaštitili žene", tužno se nasmijem. To govori o potpunom nerazumijevanju problema. Zakoni se pooštravaju, no sudska praksa je svijet za sebe - kazne su minimalne, a olakotne okolnosti su i da je netko "obiteljski čovjek", što bi trebalo biti otegotno. Još nismo spremni razumjeti žrtvu i svatko si uzima za pravo da propituje sve.
U ovakvim se slučajevima fokus često miče s nasilnika, pronalazi se opravdanje pa tome svjedočimo i sada - po nekima, žrtve su si same krive?
- Na jednoj od radionica obradili smo i taj problem. Primjerice, muškarac dođe u policijsku postaju i prijavi krađu. Policajac ga pita zašto hoda u tako skupom odijelu, zašto mu se vidi skupi sat, zašto je uopće hodao tom mračnom ulicom i zaključi da nije ni čudno što je opljačkan.
Takav način ispitivanja zgražava, ali srećom to se ipak ne događa sa žrtvama pljački. No, djevojku ili ženu koja je seksualno napadnuta najčešće upravo to čeka - zašto je imala kratku suknju, zašto je popila dvije čaše vina... Izazivala je. Zapravo se to svodi na to da su muškarci životinje koji ne mogu odoljeti svojim porivima pa što mogu jadni napraviti nego - navaliti?
Otkud tolika podrška redatelju?
- I ja sam iznenađena. Oglasio se kako bi kontrolirao štetu za koju je znao da će nastati nakon objave teksta u medijima. Pretpostavljam da je i znao da će doći do objave. I većina je reagirala automatski jer rijetko koji nasilnik prizna i ispriča se. Vrlo proračunato. Ostao je bez tri velika posla, i odjednom velika zabrinutost - tko će hraniti njegovu djecu? I to govori o tom licemjerju - pa zašto je uz njih radio to što je radio?
Koliko droga i alkohol mogu kumovati zlostavljanju, odnosno pretvoriti osobu u bolesnika koji zbog bolesti nije kriv za svoje postupke?
- U protekla tri desetljeća nagledala sam se previše onih koji se tako ponašaju i bez alkohola i droge. Da, opijati "pomute pamet", ali oni nisu ishodište njegovih postupaka.
Kako je moguće da unatoč njegovom priznanju još ima žena koje ga podržavaju?
- Gledala sam dokumentarnu seriju o ženama koje pišu serijskim ubojicama pa se udaju za njih dok su u zatvoru na doživotnoj robiji. To je pitanje patrijarhata i našeg odgoja. Primjer na osječkoj televiziji - starija gospođa komentira da "treba mlatiti te žene, pa pogledaj ih, puše, idu po kafićima, pa kakva je to žena?" Pa onda molitelji.
Kad je žena u Zagrebu klečala i novinar je pita zašto je tu, odgovorila je da je muž bio zauzet pa je ona došla klečati umjesto njega. Te žene pristaju biti drugotne i njima je to u redu, zbog odgoja i poruka koje su dobivale u roditeljskoj kući, u društvu, u školi.
Kako se takvo stanje može promijeniti?
- Kroz odgoj kod kuće i kroz školu. Nedavno mi je nećakinja, koja u Kölnu pohađa gimnaziju, rekla da imaju predmet politiku. Na satu prvo gledaju aktualne vijesti, raspravljaju o tome, a potom idu na teoriju. Gdje mi to imamo? Kod nas puno mladih ne zna ni ime premijera.
Nije ih se navelo da shvate, nauče i razmišljaju o tome da im cijeli život ovisi o politici. Oni mogu biti nezainteresirani, ali politika je zainteresirana za njih - određuje što će učiti u školi, hoće li dobiti posao, hoće li napredovati prema zaslugama.
Ima li ta tradicionalnost usađena u ženama i neku dobru stranu?
- Naravno - mirotvorstvo, borba za veću sigurnost obitelji, za djecu, većini je imperativ ne riskirati.
Zašto je Matanić postao slučaj?
- Zbog velikog broja žrtava. Prvo sam saznala za četiri, a deset dana kasnije već se govorilo o stotinjak žena. Javljaju se i iz BiH, Srbije... Zato se toliko rasplamsalo. Iako, i jedna žrtva je previše.
Postoji li način da se iskorijene takvi oblici ponašanja?
- Cijelo društvo bi trebalo osuditi zlostavljača, osobito prijatelji, izolirati ga, osuditi, reći mu da to nije u redu, da za njega više nema priznanja ni društvenog uvažavanja. Kompletna osuda, sa svih strana. Ako se zna da je nasilnik, najbliža okolina ga mora osuditi. Nema druge.
Koliko je različita situacija u svijetu?
- Nigdje nije idealno, ali u mnogim zemljama se itekako osvijestilo mnogo toga. Mnogi su zlostavljači osuđeni, i javno i zakonski. Trajalo je, ali rezultati su tu. Treba vidjeti koliko će se sad stvari pokrenuti kod nas.
Kakva su vaša osobna iskustva?
- I meni se svašta moglo dogoditi, ali nije. Nisam profil žrtve, ne mogu se ne braniti. Reagirala bih, odgojena sam da ne dam da me netko gazi. Trebaš imati tu jakost. Tijekom radnog vijeka dobila sam otkaz, pa disciplinsku kaznu dok sam predavala u gimnaziji... Nisam zažalila.
Na dodjeli nagrade za Zagrepčanku godine tri tadašnje učenice pročitale su pismo u kojem kažu da sam im promijenila život, naučila ih kritički misliti... Plakala sam k‘o kišna godina, to mi je najveći kompliment. Ima jakih žena, no sve ovisi o osobi, odgoju, podršci. Žene koje nemaju podršku obitelji i okoline, nego im govore "pa daj šuti, istrpi malo, nisi jedina" teško mogu smoći snage i izboriti se za sebe.
Imate dvije unuke, od 11 i osam godina. Što im govorite?
- Svakoj ponavljam: nikad nemoj dopustiti da te netko udari, da te uvrijedi. Možeš se i zaljubiti, pati i plači u tišini, ali nemoj biti s nasilnikom. Vjerojatno im već idem na živce, ali to je jako važno. Jednako kao i dečke da nauče pokazivati emocije, odmalena. Govorim im o pogubnom utjecaju patrijarhata koji nam često prođe "ispod radara".
Starija upravo uči o Grčkoj kao kolijevci civilizacije. Pitam jesu li joj rekli da su u društvenom životu mogli sudjelovati i donositi odluke samo muškarci, a robovi i žene ne. Rob je čak mogao dobiti slobodu i postati punopravni građanin, a žena ne. Dakle, žena u Grčkoj. Pa Olimp de Gouges, francuska revolucionarka giljotinirana zbog svoje deklaracije o pravima žene i građanke, i to usred francuske revolucije, buđenja svijesti o ravnopravnosti.
Kolika je uloga obrazovnog sustava da osnaži žene, da postanu svjesne da su zaista ravnopravne?
- Golema. Još 2000. sam s Institutom za društvena istraživanja radila analizu čitanki od 1. razreda osnovne do 4. srednje - slika žene je strašna, to je žena s kraja 19. stoljeća! Sve djevojke sanjaju o udaji, pa odlomak iz Prosenjakove knjige "Konj", gdje konj ždrebetu govori da je otac i zgrozi se kad ga ždrijebe zamoli da mu da da siše mlijeko. To rade majke, a na pitanje čemu služe očevi, konj odgovara "da te poučimo životu". Dakle, uloge su jasne.
Bake su pak sve ili mrtve ili hodaju s tri štapa. A u stvarnosti ima žena koje su rodile s 19, kćer isto tako, pa je baka s 38. Nigdje suvremene žene - uspješne vlasnice tvrtke, liječnice, pilotkinje, znanstvenice, umjetnice... eventualno samo učiteljica. Slike gdje nosi juhu na stol koju je skuhala kao domaćica. I te slike i ti tekstovi zasjednu u podsvijest naše djece i pretvore se temelj njihovih odluka, razmišljanja, stavova, postupaka.
Sami to ne mogu osvijestiti. Odmalena moraju znati što je rodna ravnopravnost - različiti smo, ali moramo imati jednaka prava. Nismo osvijestili što patrijarhat zapravo znači i koliko pogađa i žene i muškarce, kolike su njegove posljedice. Čak i ako sve to zanemarimo, postoje egzaktni pokazatelji da su države u kojima je stupanj ravnopravnosti viši ekonomski uspješnije - zaključila je Sanja Sarnavka u velikom razgovoru za Gloriju.