Ne znam je li još netko primijetio, ali doktori su, nevoljnici, najprozivaniji radi dugih lista čekanja. I suci. Ono, nije da se ne čeka, daleko od toga, ali... Na meštre se čeka i dulje i nitko ne diže buku. Nema razgovora, a da netko ne grinta da je čekao na snimanje kuka ili, štajaznam, čupanje žučne kesice po dva, tri ili više mjeseci. O čekanju po sudovima ima priča od kojih se ledi krv u žilama. Onda se svi slože oko zaključka da koji je to način, da jesu li oni normalni, da kako ih nije sram i slično. I okej, sve to stoji, ali...
Pazi, došli mi u gospođe koja tapecira namještaj, proizvodi trosjede, krevete, sofe i tako to. Rana zora, osam ujutro. Ona čila i vedra ko da je podne. Ja ne baš, odnosno ne uopće. Zakoniti srednja žalost, ali on je tu i tako...