Željko Bebek, legendarni vokal Bijelog dugmeta s jednako uspješnom samostalnom karijerom, ovog će ožujka u dvorani Gripe proslaviti velikih 50 godina glazbene karijere. Njegov jubilarni koncert na Gripama održat će se 16. ožujka, a nama se učinilo da je to savršena prilika da s njim popričamo o 50 godina dugom iskustvu u svijetu glazbe, vezi koju ima sa splitskom publikom, ali i uspješnoj suradnji sa sinom Zvonimirom Bebekom.
Prošle godine koncertom u Zagrebačkoj areni obilježili ste velikih 50 godina karijere, a to ćete uskoro ponoviti i na Gripama. Čini nam se prikladnim da se za početak vratimo na vaše početke. Možete li nam reći nešto o odrastanju u Sarajevu i kako ste se uopće počeli baviti glazbom?
- Ukratko ću reći da sam se još u najranijem djetinjstvu vezao za glazbu. Glazba nam tada nije bila baš lako dostupna, a time je to bio i veći događaj u životu. Maštaš o bavljenju glazbom, a nemaš ni radio u kući. Kad se napokon “dogodio” radio u kući, zapravo se pokazalo da mene ništa osim glazbe ni ne zanima, stalno sam slušao radio, a usput sam se privikavao i na tada meni dostupne instrumente. Prvo je to bila usna harmonika, a onda negdje u susjedstvu i gitara. Bio sam gitarist u školskom mandolinskom orkestru, tu sam zapravo gajio ljubav prema glazbi koja je slična i ovom dalmatinskom podneblju.
Nakon toga sam ušao u pubertet i počeo sam se baviti glazbom u klupskom smislu, bio sam član školskog kluba, a zatim sam s ekipom okupio i bend. Tada sam se još bavio instrumentalnom glazbom, ali smo na koncu otkrili da bih ja mogao biti solist u jednom takvom bendu i postali smo vokalno-instrumentalni sastav.
To su bili nekakvi rani počeci, glavni kontakt s glazbom tada mi je još uvijek bio radio. Četvrtkom navečer slušala se top lista Radio Luksemburga, koja je za veliki dio glazbenika tog vremena bila zapravo odrednica, mjesto na kojem smo učili i tražili inspiraciju.
Kako je izgledao vaš put u profesionalno bavljenje glazbom?
- Na početku smo nastupali na plesnjacima, to je bio dosta romantičan početak, nije tada još izgledalo da će biti nešto ozbiljno i veliko. No, kada smo od toga počeli zarađivati prve novce, shvatili smo da je to prilika da ostanemo u glazbi, barem za one koji to dovoljno vole. Tim novcem smo uspijevali sastaviti kraj s krajem, kupiti si instrumente i živjeti od toga.
Drugi izazov bio je imati glazbeničko društvo i preko njega pronaći društvo koje te voli i kojem ćeš svirati. Mi stariji glazbenici slobodno priznajemo da su nas inspirirale djevojke, želja za kontaktom i komunikacijom. Na neki smo se način učili da u sebi zadržimo tu romantičnu crtu, a uvijek je to bilo vezano za djevojke. Njima se pjevalo, obećavalo, ispunjavalo ili ne... Tako smo ušli u vrijeme u kojem se sve pretočilo u profesionalnost. Nakon što smo cijelo ljeto nastupali na terasi hotela, osjetili smo da je to ozbiljna zarada i posao, izgledalo je kao matrica za moj život i budućnost.
Tako je došla Italija, nakon što smo cijelo ljeto nastupali u hotelu “Splendid” u Dubrovniku. Dugo smo nastupali u Napulju, tamo je sve to skupa poprimilo jedan ozbiljan oblik. Mogu reći da smo bili odlični, i ja sam odlično pjevao, a usput smo onda ispunjavali i neke želje. Izvodili smo uz rock i neke tradicionalne napuljske pjesme, baš ta kombinacija rocka i etno melodija nam je kasnije i odredila glazbeni put. Na kraju smo 1973. godine pod imenom “Jutro” objavili prvi single, a budući da je to bio moj prvi single, baš prošle godine sam premijernom predstavom u zagrebačkoj Areni obilježio 50 godina svoje profesionalne karijere, a ta proslava će se nastaviti i u ovoj godini.
U maniri Mick Jaggera nakon 50 godina karijere još uvijek “žarite i palite” na pozornici. Koja je tajna vaše vitalnosti?
- Ja sam, kao i svaki čovjek kada bira svoju profesiju, nastojao izabrati prvenstveno ono što volim raditi. To je pola uspjeha, a ako pritom imaš talenta i radiš, uspjeh je zagarantiran. No, jedino što ti nitko ne može garantirati je koliko će to trajati. Ne ovisi sve o umjetniku, nešto se pita i okolinu, odnosno publiku.
Tako je bilo i sa mnom, na početku sam sanjao da će mi karijera trajati zauvijek, premda nisam znao koliko ću živjeti, hoću li biti vitalan i zdrav... Shvatio sam zapravo da ću vjerojatno uspjeti to, ali uvijek ostaje pitanje hoće li me publika podržavati.
Prvi svoj vrhunac dosegao sam u prvih 10 godina karijere s Bijelim dugmetom, ali nakon 10 godina pomislio sam da bih možda trebao probati s nečim drukčijim. Tada sam napravio veliku pauzu, uložio nove napore i snagu kako bih si osigurao uvjete da me publika počne shvaćati kao nekoga tko nije nužno samo vokal Bijelog dugmeta. To sam i uspio ‘89. godine, tada sam napravio prve solističke korake i kroz prvih nekoliko albuma si osigurao veliku slušanost i gledanost, jer je tada video već postao važan dio ovog posla.
Uz neke pauze, sve skupa mi je uspjelo, uvijek sam pronalazio novu snagu, ideje, suradnike... Kad pogledam iza sebe, shvatim da su se neki moji dječački snovi o glazbenoj karijeri ostvarili.
S nama je tu i vaš sin Zvonimir, s kojim u glazbenom smislu surađujete još od 2017. godine. Zvone, možete li nam ispričati više o svojoj ulozi i kako je ona rasla kroz vrijeme?
- Ja sam se prvo bavio sportom, najozbiljnije skijanjem. No, nisam bio toliko zagrijan za to, odbijalo me to “moranje”, moraš trčati, napraviti toliko i toliko sklekova... U glazbi sam vidio da nema pravila, da mogu raditi kada i koliko želim, a sve se svodi zapravo na to da koliko daš u to, toliko dobiješ i zauzvrat. To je jedna od prvih stvari kojima me tata naučio.
Sami početak bio je 2017., kada bih na koncertima na pozornici svirao dvije pjesme, a tata je primijetio da ja ispred pozornice čekam bis ne bih li ponovno odsvirao te dvije pjesme. Vrlo brzo sam naučio cijeli repertoar, nakon čega sam prvi cijeli koncert odsvirao u Sarajevu, to mi je i posebna poveznica s tim gradom.
Prošle godine smo tata i ja napravili veliki korak naprijed, odlučili smo da ćemo glazbu početi raditi zajedno. Doma imamo studio u kojem radimo skoro sve, a u studiju Croatia Recordsa samo doradimo neke finese. Obojicu nas zapravo veseli taj trenutak kada dolazimo u studio i smišljamo što ćemo. Imamo slična razmišljanja, a istovremeno smo otvoreni za prijedloge i kreacije s jedne i druge strane. Skladamo te pjesme na način na koji mi vidimo rock ‘n’ roll, nama se jako sviđa to što radimo, a nadam se da će jednako reagirati i publika.
Željko, da se naslutiti da sa splitskom publikom imate poseban odnos, čemu to pripisujete?
- Već 25 godina imamo brod i ljeta provodimo u Splitu, a onda iz Splita znamo otploviti negdje na đitu. Moja djeca su odrasla na brodu, tu smo razvili neku ljubav prema ovom podneblju. Mi smo se zaljubili u Split, a kažem, tako je i s djecom. Kada razmišljamo da se negdje premjestimo, sin Zvone uvijek kaže da ne bi on iz Splita nigdje.
Ono što mene također veže uz Split je činjenica da je ovaj grad pratio sve moje faze stvaralaštva. Često sam u prošlosti tu nastupao na klupskoj sceni, posebno tijekom 90-ih. To su bili koncerti kapaciteta od 1000 do 1500 ljudi, što nije bilo dovoljno za svu publiku, pa bih u istom klubu nastupao nekoliko dana zaredom. Bilo je to ovako – Bebek je u “Mississippiju”, to će sigurno biti puno. Baš sam u Splitu razvio tu ljubav prema klupskoj sceni, atmosfera je na takvim koncertima puno intimnija, nema 10 metara razmaka između mene i publike, zaštitne ograde...
Ovaj koncert na Gripama će biti sniman, i audio i video. Ja sam izrazio tu želju da nekako zabilježim taj odnos sa splitskom publikom za neka buduća vremena.
Što splitska publika može očekivati na koncertu?
- Ovo je zgodno pitanje, publika uvijek očekuje da im se na velikim koncertima nešto obeća i da se to i dogodi. Na splitskom koncertu, kao što je to bio slučaj i s onim zagrebačkim kojim je počela cijela ova priča, ja zapravo ne obećavam ništa. Samo ono što je Split uvijek od Bebeka dobio – jedno lijepo druženje i zajedničko pjevanje. Naravno, moram reći da ne biram poseban repertoar koji ću pjevati, publika sve te pjesme zna. Uskraćen neće ostati nitko, od obožavatelja 70-ih, 80-ih, 90-ih...
Izabrat ćemo najljepše pjesme i poredati ih po nekoj logici. Malo ćemo se igrati s pjesmama, napravit ćemo ih u nekom novom ruhu, prikazati u novom svjetlu. Stvorit ćemo osjećaj koji generacijski prati Split, da to bude koncert, ali i odlična zabava. Kad kažem Split, ne mislim nužno samo na Split i Rivu, već na cijelo područje koje mu gravitira. Kako se kaže, Split je svjetski grad, zato što ima more.
Koji su vam planovi za budućnost?
- Već za ovu godinu planiramo izdati dva, tri ili četiri singla. Plan nam je sve to početkom 2025. pretvoriti u CD. Živimo u vremenima kada je ponovno došla u modu gramofonska ploča, moram reći da mi je to možda i veća inspiracija nego CD. Imati gramofonsku ploču je zaista poseban osjećaj, povlašteno stanje. Cijelu glazbu držiš u ruci, gledaš fotografije, čitaš tekst i onda je kući s ponosom staviš na gramofon, kakav je da je.
To je novi početak za svijet, ploče su ponovno jako moderan produkt. Nekoliko mojih zadnjih projekata je objavljeno i na ploči i na CD-u, a nadam se da će tako biti i s ovim albumom koji ćemo snimiti. Moj je san da to bude tako, nadam se da će se ostvariti. Sanjam i o tome da u 2025. na neki fini koncertni način proslavim i svoj 80. rođendan.
Sami koncert ovog velikana domaće rock-scene ne treba posebno najavljivati. Potpuno smo sigurni da će se ulaznice za njega razgrabiti, a svi koji na njega otiđu, od najmlađih do onih nešto starijih, sigurno neće biti razočarani. Na vama samo ostaje da si u kalendare zabilježite 16. ožujka i što prije osigurate karte za ovaj rock’n’roll spektakl.