Bivši splitski reporter Mario Jurič, inače iz Ljubuškog, koji je deset godina bio ‘alfa i omega‘ splitskog dopisništva Nove TV prije dva mjeseca preselio se u Zagreb i počeo raditi na RTL-u. Nema tog terena kojog nije obišao u Splitsko-dalmatinskoj županiji, javljajući se u program uživo ili kroz svoje reportaže.
Jurič je odlučio da je vrijeme za nove poslovne izazove, a nedavno se vratio iz Turske s jedne od najtežih obuka za novinare gdje su ih učili kako izvještavati u ratu, potresu, terorizmu, spašavanju u vodi i ostalim katastrofama.
Mario je s nama rado podijelio sve o tom kako mu je bilo u Turskoj, što je sve prošao, kako je ovo iskustvo preživio i ostao živ...
Zašto si se preselio u Zagreb?
Učinilo mi se zanimljivim iskusiti i život u Zagrebu pa sam to i prihvatio. U Zagrebu sve štima jer sam okružen sjajnom ekipom na poslu, brojnim prijateljima izvan posla. Preseljenje je bilo izazovno, ali nakon dva mjeseca sve funkcionira odlično.
Otišao si s Nove TV nakon 10 god... Koji su planovi s RTL-om?
Novinarska RTL obitelj me primila fantastično. Svaku nedoumicu i poteškoću brzo otklonimo. Moram priznati i da se uz svakodnevni užurbani reporterski tempo stignemo i puno smijati. Tu mi dobro sjeda ona Oliverova - šaka suza, vrića smija... Moji profesionalni planovi su daljnje upijanje znanja i vještina, otkrivanje novih tema i priča koje ću predstaviti našim gledateljima svakog dana u RTL-u Danas u 19 sati.
U ovih nešto više od dva mjeseca poprilično sam se "natrčao" - od Slovenije, preko BiH sve do Turske. Bilo je puno zanimljivih tema i sugovornika s kojima sam razgovarao. Migranstaka kriza, politička situacija u BiH, prosvjedi poljoprivrednika u Slavoniji samo su neke od brojnih tema koje smo obradili. Planova ima dosta. Pred nama je i superizborna godina, tako da će sadržaj biti jako uzbudljiv, a mi ćemo to sve zabilježiti i donijeti našim dragim gledateljima.
Nedavno si se vratio s obuke za novinare na kojoj si bio u Turskoj gdje su vas učili kako osposobiti novinare za izvještavanje u posebnim situacijama, ratu, potresima, terorizmu i ostalim katastrofama. Kako si dospio tamo?
Na poziv Turske agencije za suradnju i koordinaciju TIKA broavio sam u Ankari na jednom od najtežih treninga za novinare. Predavanja su trajala svaki dan od rano ujutro do kasnih poslijepodnevnih sati. Radilo se o obuci novinara za izvještavanje u ratu i drugim katastrofama i izvanrednim situacijama poput potresa, terorizma, spašavanja u vodi...
Dvotjedna obuka u Turskoj održana je 24. put po redu. Organizirala ju je Agencija Anadolu zajedno s Policijskom akademijom i TIKA-om. Sudjelovala su 24 novinara uključujući 13 stranih. Nakon završenog programa dodijeljeni su nam međunarodno priznati certifikati.
Koji je bio cilj, kako je to izgledalo tamo?
Cilj je bio u dva tjedna intenzivnih treninga osposobiti novinare za izvještavanje u posebnim situacijama, a da njihova sigurnost ne bude ugrožena. Predavanja su držali neki od najistaknutijih osoba iz vojske, policije, mornarice... Bilo je tu predavanja od psihologije rata, ratne fotografije, cyber sigurnosti, postupanja s izbjeglicama, snalaženja u prostoru.
Uz teorijski dio, najzahtjevnija je bila praktična nastava koja je uključivala tečaj prve pomoći, zbrinjavanje ozlijeđenih, samoobrane, talačku krizu, preživljavanje u vodi, a zanimljiv je bio i poseban trening vožnje automobila kad su uvjeti na cesti teški.
Jedan dan bila i vježba transporta policijskim helikopterom - što je bio poseban izazov zbog moje visine. Iako sam imao iskustvo leta s helikopterom, pilot me izdvojio i posebno objasnio važnost da budem što niži pri izlasku. Sve je na kraju bilo u redu i svi moji udovi i glava su ostali na mjestu.
Policija je demonstrirala kako obuzdavaju krizne situacije poput javnih nemira i to tako da su na nama isprobali suzavac i vodene topove. Nadam se da tu bol u očima više nikad neću osjetiti i još s tim hladni tuš. Svaki polaznik isprobao je pucnjavu iz kalašnjikova i turskog pištolja Canik - učili su nas kako pravilno koristiti oružje, dobili smo 10 metaka i morali smo pravilno ispaliti u metu. Taj dio obuke sa turskim specijalcima bilo je strogo zabranjeno snimati jer se vježba događala u posebnom dijelu Policijske akademije kod Ankare.
Nakon vježbe pucanja, morali smo pješačiti ukupno preko 10 kilometara u planinu u njihov kamp po kiši, hladnoći i vjetru dok su istodobno odjekivale eksplozije i pucnjave. Ne mogu reći da sam navikao na pucnjavu - jer svaki pucanj blizu glave izaziva dozu straha i uznemirenosti jer je to zvuk koji nitko od nas ne želi čuti u svom životu.
Sigurnost novinara i snimatelja je bio prioritet, kako to u praksi izgleda?
Prije nego krenemo na bilo koji zahtjevniji teren ili izvanredni događaj, moramo razmišljati unaprijed što je više moguće kako bi bili što spremniji na izazove koji nas čekaju. Tako u svakoj torbi trebaju biti određene stvari koje će nam pomoći pri komunikaciji, snalaženju u prostoru, da nam bude toplije i sl. Uvijek slušati upute službene institucija koje vode krizni događaj i koje znaju kakve opasnosti vrebaju na nepoznatom terenu. Uz to, fikser je jedna od ključnih osoba za sigurnost novinara i snimatelja.
Traba li nama u Hrvatskoj to što ste tamo radili?
Treba. A Hrvatska ima, nažalost, brojne iskusne novinare, reportere, vojnike, policajce, pilote, pomorce ili spašavatelje koji mogu svjedočiti o ratnim iskustvima u našoj zemlji i nekim drugim područjima. Na neke stvari mi kao reporteri možda ne mislimo pri odlasku na izvanredne događaje, zato bi njihovi savjeti jako pomogli pri planiranju.
Što je najvažnije, najteže, najzanimljivije?
Svatko ima određeni strah od nečega. Ja sam naučio malo bolje kontrolirati strah od hladne vode. Naime, vježba spašavanja u vodi održana je na jednom jezeru kod Ankare u kojem je temperatura vode bila 9 stupnjeva. U jezero smo morali ući u odjeći i s prslukom za spašavanje, te učiti tehnike pomoći i spašavanja sebe i drugih.
Izabran sam za voditelja jednog od timova, pa sam na kraju dobio i pohvalu od ronilaca jer smo tih 40-ak minuta u jezeru odlično odradili. Do sada nisam imao priliku susresti se sa suzavcem i vodenim topom, no evo sad znam da je ta bol neizdrživa i neugodna. Možda najstresnije je bilo pod zapovjedništvom turskih specijalaca.
S njima smo proveli dan i pol, a oni su se pobrinuli i za "iznenađenja". Radi se o jednoj od najstrožih jedinica i ovaj dio treninga shvaćali smo vrlo ozbiljno jer s njima nije bilo pretjerane šale. Radiš ono što ti narede. Pješačili smo s opremom do vrha planine gdje se nalazi kamp i natrag.
Tijekom pješačenja, nismo smjeli razgovarati, koristiti mobitel, niti stajati dok oni ne kažu. Organizirali su dvije zasjede i otmicu jedne novinarke. Kiša je tu večer padala kao iz kabla. Mokri do gole kože nismo smjeli stati. Kad smo se približili kampu natjerali su nas da trčimo.
Znali smo da ćemo tu jednu noć spavati u planini. Kad smo došli - nije tu bilo kreveta nego su nam dali vreće za spavanje. Za jutarnje buđenje izabrali su svoju metodu - rafali iz kalašnjikova kod prozora. Po povratku u bazu mislili smo da je trening gotov, no u jednom trenutku su nam naredili da uđemo u autobus i zatvorimo zastore. Stavli su nam povez na oči i svezali ruke. Potom su nas izgurali iz autobusa i polegli na pod te krenuli pucati i vikati.
Odveli su nas tako svezane u jednu prostoriju gdje se pucnjava nastavila. Shvatili smo da se radi o simulaciji talačke krize, a osjetili smo i lažne metke na sebi. Onako, za uspomenu. Zanimljiv je bio i trenutak kad smo svi završili pucnjavu iz kalašnjikova i pištolja. Naredili su nam da legnemo na pod i da ne smijemo dizati glavu. Potom su specijalci stali iznad nas i sasuli rafalnu paljbu kako bi osjetili kako to znači kad netko puca u neposrednoj blizini. To je kažu bilo jedno od iznenađenja za nas.
Kakva je Turska, što si radio tamo u slobodno vrijeme?
Vodič mi je rekao da Ankara trenutačno ima blizu sedam milijuna stanovnika s okolicom. Živahan je to grad s bogatom poviješću. U slobodno vrijeme imali smo priliku posjetiti toranj Atakule s veličanstvenimpogledom na grad, stari dio Ankare i muzeje, te jednu od najvećih turskih knjižnica s oko dva milijuna knjiga.
Dogodilo se i da smo bili upravo u vrijeme kad se obilježavalo 85. godišnjica smrti oca Turske - Mustafe Kemala Ataturka. Taj dan deseci tisuća Turaka iz cijele Zemlje došli su u Anitkabir kako bi odali počast Ataturku. Bilo je impresivno. Nismo propustili probati ni brojne turske delicije.
Jesi li inače avanturist?
Prije bih rekao da sam kontrolirani avanturist. Novinarski posao odveo me je u mjesta i gradove Europe i svijeta u kojima nisam mislio da ću ikad biti. Anegdote se događaju gotovo na svim terenima i priznajem - olakšavaju nam posao.
Koje su neke od najstresnijih situacija koje si prošao na terenu?
Neke od najstresnijih i najzahtjevnijih situacija kroz koje sam do sada prolazio bile su izvještavanje o trostrukom ubojstvu Filipa Zavadlava u Splitu, velikom požaru u Splitu 2017., kataklizmičnim poplavama u Zadru i okolici, veliki požar u Osiječkoj tvrtki Drava International, te puno drugih izvanrednih događaja koji su manje ili više stresniji. Svaki od tih terena odrađen je profesionalo i s najboljim mogućim kadrovima u tim trenucima za koje su zaslužni moji dragi snimatelji.
Kako provodiš inače slobodno vrijeme?
Najviše me opušta priroda i mir uz more ili rijeku. I za to koristim svaki slobodan trenutak. A kad se nešto uštedi - putovanje van države s prijateljima je uvijek pun pogodak.
Fali li ti Split?
U Splitu sam proveo neke od najboljih godina svog života i uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Srećom nije daleko, pa to nedostajanje brzo nadoknadim u roku od nekoliko sati koliko traje vožnja do najlipšeg grada na svitu.
Daljni planovi i ciljevi?
Planova i ciljeva ima dosta. No, idemo korak po korak. A i moramo nešto ostaviti za idući intervju, zar ne?
