Na da mi se danas na posao, ne da mi se paziti što jedem i svakako mi se ne da niti vježbati.
Stavovi su to i uvjerenja koja često čujemo od drugih, a i nas same preplavljuje tihi glas opstrukcije. Što je u pozadini toga da nam se nešto ne da, da smo lijeni, da ne možemo izdržati u nekoj odluci. Stvar nije nimalo banalna i vuče duboke korijene u našim ranim iskustvima i uvjerenjima, piše Živim.hr.
Dijana Čuljak o tome je razgovarala s Tomislavom Senečićem, psihoterapeutom i suosnivačem psihoterapijske škole, Centra za integrativni razvoj.
Otpori su jedna velika i sveobuhvatna tema. To je izlazak iz poznatog što nas čuva u nešto nepoznato gdje se moramo izložiti. Otpor je prirodna reakcija koja nas čuva od potencijalnih neugodnih iskustava. Mi kada dolazimo na ovaj svijet dolazimo bez ikakve zaštite, krhki smo i nezaštićeni. Svaka nelagoda kojoj smo tada izloženi u našem sustavu stvara anksioznost koju ne možemo sami regulirati. Svakako želimo maknuti osjećaj nelagode i zadržati osjećaj ugode i tu se rađa ego. On ima funkciju zaštiti nas od neugodnih stanja.
Kasnije odrastemo i imamo veći kapacitet nositi se s nelagodom, ali ta uvjetovanost s početka života trajno je upisana u naše sjećanje i postaje model ponašanja. Postoje dvije vrste otpora, jedan je ovaj koji sam opisao.
Drugi je identifikacija sa selfom. Mi do treće godine imamo svojevrsnu simbiozu s majkom, ali u nama postoji nagon za separacijom, nagon za izražavanjem autentičnog selfa. Ako nam to nije dopušteno, ako su roditelji lomili našu volju, ako su nas previše kontrolirali, ako su nam zabranjivali da iskazujemo svoje potrebe, to „NE“ koje nisam zbog slabosti uspio izraziti roditeljima, ja okrećem prema unutra, prema sebi i to je onda destrukcija. To je paradoks, jer jedino gdje osjećam da mogu izraziti svoju volju je to „NE“ prema sebi, a tako zapravo sebe sabotiram. No to je jedino mjesto gdje imam sebe.
Za početak bi bilo dobro vidjeti kome je taj otpor namijenjen, služi li on da me čuva i od koga. Mi u svakom sukobu riskiramo poraz, a poraženi se moramo susresti s vlastitom slabošću, koja je za ego najgori osjećaj, nakon straha od smrti. Osjećaj bezvrijednosti je najgore što mi možemo osjetiti i ako nemamo kapacitet da se osjetimo i slabima, poraženima, mi ćemo napraviti sve da se taj poraz nikada ne dogodi. Cijeli naš civilizacijski ustroj je patrijarhalan i stalno se nekome podčinjavamo. Mi svakodnevno osjećamo male poraze, osjećamo slabost i bezvrijednost. Mnogi ljudi zašto snažno to kompenziraju kroz moć, novac ili društveni status. Sad razumijemo zašto nam trebaju sve te stvari. Kako bi nas manje boljelo i kako više nikad ne bismo ušli u to mjesto boli. Otpori su prepreka da unaprijedimo naš život. Oni nisu konstruktivni i dobri.
Ključ je da radimo na prihvaćanju i integraciji tih slabih dijelova nas. Moramo prihvatiti svoje strahove i slabosti. Moramo naučiti biti u tom osjećaju i moći ga izdržati. Nije lako, ali uz pomoć terapije nije teško. Prestanimo braniti se od vlastite slabosti. Jedino tako ćemo postati jači. Tu se otvara novi prostor za unutarnji mir, relaksaciju, razumijevanje i prihvaćanje sebe.
Važno je znati kada nam se nešto dogodi i vratimo se u dječju traumu, kada nas izbaci iz takta neka osoba ili događaj, mi emocionalno postajemo ono ranjeno dijete koje je sada odraslo, ali bol i reakcija su i dalje dječje. Tada se budi unutarnji glas, naš unutarnji kritičar koji je glas roditelja koji je uvijek nešto zahtijevao. Važno je sebe tada zapitati: što bih ja kao odrasla osoba sada trebao napraviti i na koji način sagledati ovu situaciju. To onda progovara promatrač, neka naša zrela osoba koja će realnije vidjeti što se točno dogodilo i kako to prebroditi. Puno je to posla, ali isplati se razumjeti sebe. To je nukleus i za razumijevanje drugih, piše Živim.hr.