StoryEditor
Panoramaavantura života

U četiri godine mladi Hrvat je autostopom prošao pola svijeta, živio je s muškarcima prerušenima u žene i stažirao u Bollywoodu. Ovo je njegova priča

22. siječnja 2021. - 19:42

Tomica Kristić (35) krajem lipnja 2019. završio je svoje četverogodišnje putovanje tijekom kojeg je gotovo cijelim putem išao autostopom.

Krenuo je iz Varaždina, 13. listopada 2015. godine, a zadnju dionicu dugu 1500 kilometara kroz Novi Zeland je prošao, ni više ni manje, nego pješice. Putovanje je završio 70 kilometara prije Aucklanda, u mjestu Hobbiton koji se zove još i Međuzemlje jer se na tom mjestu snimao "Gospodara prstenova".

Tomica je na svom putu uranjao u različite kulturne običaje i društvene raznolikosti, pješačio po prostranstvima Himalaje, stopirao kroz nekoliko tisuća kilometara veliku pustinju na Bliskom istoku, svjedočio spiritualnim inicijacijama, živio s budističkim monasima u Indiji, spavao po policijskim postajama diljem Azije, radio kao stažist u Bollywoodu…

Svoja je iskustva pretočio u knjigu "Putovanje u Međuzemlje", prvom dijelu nadolazeće trilogije koja opisuje prvih petnaest mjeseci Tomičinog puta.

O kojim sve zanimljivostima pišete u knjizi?

U njoj opisujem prvih 14 mjeseci autostoperskog putovanja na drugi kraj svijeta.

Kako sam u to vrijeme putovao kroz Aziju, opisujem ljude koje sam upoznao i događaje koji su mi se događali u zemljama kroz koje sam prolazio. Pravi putopis započinje u Iranu u kojemu sam proveo mjesec dana. Ta pomalo krivo shvaćena zemlja bila mi je velika prekretnica putovanja, i od nje je sve krenulo.

Nakon Irana brodom dolazim u Dubai, a zatim i u Oman u kojemu opisujem 2400 km dugo autostopersko iskustvo kroz omansku pustinju. Uskoro s pričom dolazimo u Indiju o kojoj sam najviše pisao. Od kulturnog šoka koji me zadesio kada sam stigao u Mumbai, do zanimljivih i čudnih iskustva koja su mi se događala na cestama.

Tamo sam dosta koristio vlak, što je bilo zasebno i neopisivo iskustvo. Opisujem i ljude koji su me preko kaučsurfinga ugostili, što je ponekad bilo vrlo čudno, pretežito zbog kulture i društvenih običaja. Govorim i o Bollywood filmovima na čijim sam snimanjima kao stažist tri puta osobno prisustvovao. Zatim odlazim u Nepal na Himalaju, što mi je bilo najbolje iskustvo cijelog putovanja.

U tom poglavlju opisujem dvotjedni treking kroz masivni planinski lanac Annapurna, te ujedno i životne običaje i kulturu lokalnih ljudi u planinskim predjelima te veličanstvene planine. Uskoro se pričom selim na sjever Indije gdje sam tri tjedna volontirao u školi s nezbrinutom djecom i živio s budističkim monasima. Nakon Indije pričom odlazimo u Mjanmar u kojemu sam se itekako namučio da bih ulovio autostop. Zemlja je to koja je tek prije nekoliko godina otvorila vrata turistima i trebat će još koja godina da se priviknu na dolazak stranaca.

Zbog te činjenice, u Mjanmaru je zabranjeno kampiranje, spavanje u kući domaćina, i još štošta. Sve te zabrane sam morao prekršiti da bih uspio u svom autostoperskom naumu. Ubrzo dolazim u Tajland gdje opisujem trotjedni život s lejdibojevima, te noćni život te, pomalo lude zemlje.

Zatim je uslijedila Kambodža koja mi je posebno prirasla srcu. Siromašna je to zemlja, ali popunjena ljudima bogatog srca, i upravo zbog toga imao sam vrlo dobra i nezaboravna iskustva. U njoj se najviše bavim opisivanjem džungle i hrama (Angkor Wata - najvećeg hrama na svijetu) koji se tamo nalazi, a kasnije i autostoperske dogodovštine na putu prema Vijetnamu. Dolaskom u Vijetnam završavam svoju prvu knjigu.

image
Tomica Kristić
Privatni album

Kažate da ste doživjeli kulturološki šok u Indiji. Što vas je najviše šokiralo?

Indija je jedna masivna mega-zemlja, s populacijom od 1.4 milijardu ljudi, što se itekako osjeća kad putujete tim potkontinentom. Iako sam prije nego što sam ušao u nju bio već pet mjeseci na putu, gdje sam putovao kopnenim putem te uranjao u različite meni nepoznate kulture i običaje, dolaskom u Indiju doživio sam ogroman kulturni šok.

Baš zbog činjenice koju sam gore naveo, mislio sam da se to neće dogoditi, ali prevario sam se. Bila je zora, vrlo zagušljivo i tmurno vrijeme, a ja sam sletio u Mumbai, grad od 25 milijuna ljudi. U Omanu na kraju nisam pronašao kargo brod pa sam morao koristiti avion. Na aerodromu sam čekao sve dok se nije razdanilo, i tek onda krenuo u grad.

Sjećam se prvog doživljaja kad sam stupio nogom na indijsko tlo, zagušljivog mirisa, buke na cesti, smrada po trulim jajima, panike u zraku, strahovite žurbe, i velike nervoze među ljudima. Sjeo sam u rikšu (taksi na tri kotača) i otišao u centar grada, gdje je sve ovo što sam nabrojio bilo trostruko izraženije. Trebalo mi je četiri dana da apsorbiram svu tu gužvu, paniku, prenapučenost, buku, i na kraju da apsorbiram i samu Indiju.

Kako izgleda produkcija bolivudskih filmova?

Bollywood je sve ono što Indija nije. Totalna suprotnost onoga što se viđa na cesti.

Zato i ne volim Bollywood, jer prikazuje Indiju onakvom kakva ona to nije. U Bollywoodu je sve savršeno, blistavo, sve se sjaji, bliješti, pleše se, pjeva, ljudi su veseli, smiju se, žene predivne, izgledom podsjećaju na boginje.

Niti muškarci nisu ništa drugačiji, prekrasni su, očupanih obrva, savršene poštucane bradice, imaju mišićava tijela, ma pravi spartanci. I onda napravite jedan lagan đir po Mumbaiju i vidite da sve ono što Bollywood u svojim filmovima neumorno prikazuje totalna je obmana. A i filmovi su im, barem meni, koji imam poprilično velikog iskustva u filmovima (radio sam kao kino operater), vrlo loši, naivni i besciljni.

Ali što se tiče produkcije, imaju vrlo kvalitetnu i bogatu produkciju. Setovi snimanja izgledaju vrlo profesionalno, nekoliko stotina ljudi radilo je na filmovima na kojima sam ja prisustvovao. Bollywood je 'fairy tale' Indije. Nemojte me krivo shvatiti da nema ljepote u Indiji, ima, i to možda u mnogo većoj količini nego igdje drugdje na svijetu; ima i smijeha, veselja, opuštenosti, spokojstva, šarolikosti, ali samo ne onako kako se to prikazuje u Bollywoodu.

Uostalom, niti Hollywood nije preslika same Amerike, štoviše, uzdiže ju u nebesa, a zapravo Amerika je svakim danom sve više na zemlji, rekao bih da čak pomalo pada u jamu. Jeste li znali da Bollywood godišnje izda kudikamo mnogo više filmova nego jedan Hollywood? I to dvostruko, trostruko više.

image
Tomica Kristić
Privatni album

Gdje ste to spavali u policijskim postajama? Zašto?

Na policijskim postajama sam noćio ponajviše u Indiji i Tajlandu. Najviše zbog toga što sam u grad gdje sam planirao prenoćiti došao vrlo kasno, i bilo je izuzetno teško pronaći smještaj.

Većina hostela na mjestima u kojima sam boravio zatvara svoja vrata oko 10 navečer. Dva događaja svakako bih izdvojio. Dogodilo se to jedne izuzetno kišne noći, bilo je doba monsuna i kiša je lijevala kao iz kabla, a mene je čovjek koji me pokupio ostavio nasred Darjeelinga, gradića u predjelu Sikkima u Indiji.

Bilo je vrlo hladno, mokro, od kiše je nastala rječica koja je tekla posred ceste i kroz koju se moralo hodati da bi se bilo kamo došlo. I svemu tome, grad nije bio uopće osvijetljen. Došao sam prvo do jednog hostela koji je bio zatvoren, a zatim i do drugog, da bih se na kraju sjetio ideje da bih pomoć mogao potražiti na policijskoj postaji.

Upao sam im nešto iza ponoći, pokucao na vrata i dozivao policajce. Ubrzo je došao dežurni policajac, u potkošulji i boksericama, sav pospan i izgubljen, ali nije mu dugo trebalo da me pozove unutra i pruži mi krevet. To je bilo jedno dobro iskustvo, koje se par put opetovano događalo.

Ali doživio sam i jedno loše iskustvo s policajcima kada sam oko ponoći došao u Kalkutu. Kalkuta je ogroman grad i osjećao sam se pomalo nesigurno, te sam bez prijašnjeg traženja hostela odmah otišao u glavnu policijsku postaju. Međutim, prema meni bili su jako osorni i praktički me poslali na cestu. Na izlazu smo vikali jedi na druge, i rekao sam im ako me u nekom slučaju ove noći netko opljačka ili ubije, da će oni snositi glavnu krivicu, te sam otišao.

Svjesno sam im nabio krivnju što je rezultiralo pomalo smiješnom situacijom: ubrzo je nekolicina policajaca sjela u kombi i počela me tražiti po gradu. Ubrzo su me pronašli, pokupili na cesti i vratili u policijsku postaju, gdje sam ostao sve do zore.

Što vas se najviše dojmilo u Nepalu?

Himalaja, definitivno.

Nakon sedmodnevnog boravka u Katmanduu otišao sam u planine, na veličanstvenu Himalaju, te započeo treking po planinskom masivu Annapurna. Treking je bio dug oko 200 kilometara i trebalo mi je dva tjedna da ga dovršim.

Službeno planinarenje započelo je na visini od 800 metara, dok se najviša visina kroz koju vodi staza trekinga nalazi na 5416 metara. Točno deset punih dana trebalo mi je da se popnem na tu, za mene, iznimno veliku visinu.

Dakako, na toj visini imao sam velike probleme s visinskom bolešću, ali ne toliko kobne da bih morao odustati. Četiri dana trebalo nam je da se spustimo nazad u nizinske dijelove Himalaje. Sve u svemu, Annapurna mi je bilo najbolje iskustvo na cijelome putovanju. Svakako bih se volio vratiti tamo. Uostalom, puno sam se raspisao o njoj u svojoj knjizi koju možete potražiti na mojoj Facebook stranici: Tomica Kristic - Journey to Middle earth.

Spominjete tajlandske lejdibojeve, odnosno muškarce prerušene u žene. Kako ste se odlučili na to da s njima boravite tri tjedna?

Bio sam na sjeveru Tajlanda, u gradu zvanom Chiang Mai.

Trotjedno volontiranje u hostelu polako mi je otkucavalo i trebao sam ubrzo pronaći neki novi smještaj, ili nastaviti putem juga. Kako tada još uvijek nisam bio spreman nastaviti putovanje, već mi je trebalo još koji tjedan-dva da se odmorim, odlučio sam ostati u gradu.

U jednom noćnom klubu upoznao sam se s dvojicom lejdiboja, u čijem hostelu sam za koji dan i završio. Jedna od njih (oslanjat ću ih ženskim rodom) je vlasnica tog hostela, te me pozvala kao gosta i dala mi popust na količinu noćenja. Kako joj je hostel iznimno loše radio - bio sam jedini gost u hostelu, imali smo puno vremena da se bolje upoznamo.

I tako smo svake noći svi zajedno odlazili u noćne klubove, što je njima, usudio bih se reći, najvažnija okupacija. Tamo smo se pronalazili s ostalim lejdibojevima - njihovim prijateljicama, te ostatkom njihovog društva. Bilo je to vrlo čudno, ali u isto vrijeme iznimno zabavno i ekstravagantno vrijeme.

Puno puta sam si postavljao pitanje što uopće ovdje radim, ali nakon par dana prestao sam se preispitivati. Sve te tjedne koliko sam proveo s njima nisam zapravo dokučio zašto su to što jesu, zašto žele biti muškarci.

Ubrzo sam shvatio kako to uopće nije važno što su ili što žele biti. Ali na temelju iskustva koji sam stekao gledajući u cijeli taj svijet, i ako mene pitate što mislim o svemu tome, hrabro ću reći da lejdibojevi nisu muškarci (tjelesno da ali duhovno ne), već žene zarobljene u tijelu muškaraca.

image
Tomica Kristić
Privatni album

Još uvijek boravite u Vijetnamu?

Da, još uvijek sam ovdje. U Hrvatsku sam se planirao vratiti prošle godine, ali onda se dogodila pandemija.

Svi bismo najradije zaboravili tu famoznu prošlu godinu. Čuo sam jednu fora izreku o 2021. godini, a to je da nikad ne pričaj o 2020. U svoj toj nesreći i teškom vremenu po pitanju Covida, veliki sam sretnik što sam vrijeme virusa proveo u državi gdje virus gotovo ne postoji.

Dakako, korona se uvukla i unutar Vijetnama, ali Vijetnamci su momentalno reagirali vrlo ofenzivno, zatvorili granice koje su i dan danas još uvijek zatvorene, uveli stroge restrikcije, i virus je kroz nekoliko tjedana nestao.

Novi nalet imali su najesen prošle godine, ali primijenili su isti koncept koji se opet pokazao vrlo uspješnim. Pomalo nevjerojatna činjenica po pitanju korone i Vijetnama jest da na 95 milijuna ljudi imaju tek nekoliko desetaka zaraženih. U svoj toj priči ne zaboravimo da Vijetnam graniči s Kinom, od koje je sve i krenulo.

Unatoč svoj toj, pa recimo donekle pozitivnoj činjenici između virusa i ove zemlje, Covid je itekako djelovao i na mene te mi je odgodio sve moguće planove koje sam mislio ostvariti. Još prošle godine najesen sam se trebao vratiti u Hrvatsku i početi s putopisnim predavanjima diljem zemlje, ali kako su u Hrvatskoj restrikcije, a javna okupljanja svedena u minimum, odlučio sam još koji mjesec ostati u Vijetnamu.

Kada planirate povratak?

Početkom proljeća vraćam se doma u Hrvatsku, a u svibnju planiram započeti turneju predavanja koju sam prošle godine odgodio.

Nadam se da će se do onda stanje oko virusa smiriti. Ovu godinu većinom ću se baviti pisanjem drugog dijela knjige, i predavanjima. Planiram kupiti i kamper, što će mi uveliko olakšat cijeli taj proces predavanja i kretanja.

Druga knjiga ove trilogije izaći će početkom sljedeće godine, a pričom ću nastaviti tamo gdje sam u prvoj knjizi stao - u Vijetnamu.

image
Tomica Kristić
Privatni album
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. lipanj 2021 14:31