Život je, kazao je jednom Đorđe Balašević, ona crtica između datuma rođenja i datuma smrti.
Na svakom je od nas kakvom ćemo tu "crticu" učiniti...
On je, recimo, uspio u tome da ga zbog njegovih stihova, ljudi i tri godine nakon što je napustio ovaj naš svijet pamte, sa sjetom, s dragošću, s ljubavlju.
- Splite, odluči se već jednom, jesi li grad ili si praznik - na svojem je posljednjem splitskom koncertu Balašević iskazao ljubav prema našem gradu.
A tko Split voli - Split ga voli, tako je nekako.
Stoga su mu brojni naši sugrađani i iskazali počast dan nakon što je preminuo - ostavljajući bukete i paleći svijeće na Peristilu.
- Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama, za sva vremena skrila se tu negdje, duboko u nama - rijetki su propustili upisati ove stihove u spomenar
- Sve ćeš dijamante dati za smiješan cirkončić - narugali smo se onima koji nas više nisu voljeli.
- Ne poželi ništa tuđe. Svi smrtni grijesi u tom su grijehu - učio nas je biti ispravnima.
A prije devet godina Balašević je sa suprugom posjetio Veslački klub Gusar, koji je njegove stihove "Srce je ludi GUSAR" godinu prije koristio za proslavu stote obljetnice kluba.
Doznali smo tada još jednu životnu sitnicu, da je majka Olivere Balašević bila zaposlenica veslačkog kluba "Begej Zrenjanin" pa je bračni par bio jako dobro upoznat s time što veslanje predstavlja u sportu.
Novosadskog kantautora ćemo pamtiti i dalje.
I voljeti ga.
... ostala je knjiga s par nepročitanih strana.
