– Nikada ni za što na svijetu ne bih dao ovo ime. Pa, nemate pojma kakva je privilegija zvati se - Omiljen. Dobio sam ime po stricu i jako sam zahvalan svojim roditeljima što su me tako nazvali. Bilo je dosta situacija kada sam se ljudima predstavljao i nisu baš vjerovali da je to moje pravo ime, ali sam ih na kraju uspio razuvjeriti – sa smiješkom priča Omiljen Vojinović.
U prvih pedesetak godina života, koliko ima, doživio je veliki broj anegdota vezanih uz svoje ime, ali jednu nikada neće zaboraviti. Još uvijek se prepričava iako su od tada prošle godine i godine.
- Kad sam bio mlađi, prišao sam djevojci koja mi se sviđala. Bila je svirka, bučno i gužva, jedva se čuo sugovornik. Prišao sam joj, pružio ruku i predstavio se – Omiljen, a samo sam čuo njen...