Početkom iduće godine koja nam stiže za koji dan, točnije 5. siječnja 1924., navršit će se punih 500 godina od smrti Marka Marulića. Kako je najavljeno, čitava 2024. trebala bi biti premrežena raznim događanjima, simpozijima i skupovima kojima će se ova godišnjica obilježiti.
U našem vremenu uz Marulića se nekako sve vrti oko tih pet stoljeća; 2021. godine slavilo se petsto godina od tiskanja "Judite". Marko Marulić Splićanin (1450.- 1524.), pisac i kršćanski humanist, naziva se i ocem hrvatske književnosti.
Premda je više pisao na latinskom, ostavio je značajan opus i na hrvatskom jeziku, a njegov umjetnički spjev "Judita" prvo je takvo djelo napisano hrvatskim jezikom, točnije onodobnom splitskom čakavicom.
Jedinstvena figura
Kroz pet stoljeća jezik se mijenjao, no "Judita" je i dalje prilično razumljiva (razumljivija doduše čakavcima), pa se stoga često prevodi u suvremeni književni standard, prepričava i skraćuje ili joj se dodaju rječnici. Prilikom te zadnje objetnice bilo je upriličeno više zgodnih događanja, od izložbi, filmova do kulturno-turističkih tura Splitom koji su imali za cilj približiti današnjem čovjeku jednu interesantnu i veliku renesansnu figuru, našu i jedinstvenu, ali ipak zastrtu gustom koprenom minulih stoljeća. Taj smjer bilo bi dobro slijediti i o obljetnici smrti.
Danas ime Marka Marulića - ili njegovih djela - nose gradska knjižnica, kazališni festivali i nagrade koje se dodjeljuju za teatarska i književna postignuća, a još od 1995. godine u Splitu djeluje Marulianum, centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga.
O Maruliću znamo malo i mnogo, ovisi o tome koje životno područje sagledavamo. U svjetskim okvirima, na čast tome Splićaninu služi činjenica da je pisao papi Hadrijanu IV., da je Thomas More čitao njegov "Evanđelistar" u tamnici neposredno prije smrti, te da je Franjo Saleški uvijek sa sobom nosio njegovo djelo "Institucije".
Marulić se uz to dopisivao sa znamenitim renesansnim piscima i misliocima, djela su mu tiskana u svijetu. U Splitu se doduše možemo okupiti u velikoj dvorani Papalićeve palače, gdje se okupljao i njegov humanistički krug i raspravljao o knjigama i arheologiji, ali ne možemo s potpunom sigurnošću pokazati njegovu rodnu kuću ili onu u kojoj je umro.
Navodno se školovao u Padovi, ali ni to nije potvrđeno. Pripisuje mu se djelo "Psichiologia de ratione animae humanae" (Psihologija o temelju ljudske duše), ali djelo je poznato samo po naslovu, nije pronađeno - međutim, Marulić prvi u književnosti koristi termin psihologija.
Plemićka obitelj
Marko Marulić rođen je 1450. godine u splitskoj plemićkoj obitelji koja se nazivala još i Pecenić ili Pečenić. Roditelji su mu bili Nikola i Dobrica, a on je je bio najstariji od šest sinova i dviju kćeri. Poznato je da je u rodnom gradu završio humanističku školu, pretpostavlja se da je studirao u Padovi, a po povratku u Split obavljao je razne gradske dužnosti uglavnom pravne prirode: bio je sudac, izvršitelj oporuka, svjedok kod nagodbi i zastupnik u parnicama.
Zacijelo je stanovao na više adresa u staroj gradskoj jezgri, jer je obitelj posjedovala nekoliko nekretnina. Imao je - za ono vrijeme - poprilično bogatu biblioteku. Jedan od novijih nalaza je otkriće tridesetak knjiga iz Marulićeve privatne biblioteke u Franjevačkom samostanu na Poljudu. Marulić je te knjige - na čijim stranicama ima i njegovih vlastoručnih bilješki pa i crteža - oporučno ostavio samostanu. Među njima su "kućna" Biblija i njegov "Evanđelistar".
Valja napomenuti da je to bila bogata ostavština. Knjige su u Marulićevo doba bile rijetke i skupe, a učeniji ljudi nisu ih imali više od deset ili dvadeset. Neka djela su kolala među tadašnjim intelektualcima, posuđivala se i o njima se raspravljalo. Mnogi bi pojedinu knjigu imali u rukama samo jednom, ali čitalo se drugačije nego danas.
Čitalo se pažljivo, pa se i pamtilo, prepisivali su se čitavi citati te vlastita razmišljanja i komentari. Zato je takav čitatelj čitavog života mogao argumentirano raspravljati o nekoj knjizi na koju je, možda, nabasao u mladosti. Takvo društvo sastajalo se u Papalićevoj palači, a opće je prihvaćeno da je Marulić bio u tom krugu najistaknutija osoba.
Veoma je interesantan podatak da je Marulić, zajedno s Dminom Papalićem, obilazio i opisivao salonitanske spomenike pokazujući velik interes za starine.
Najsjajniji dragulj
Latinska Marulićeva djela, mahom religiozne tematike, prozna i pjesnička, donijela su mu slavu već za života. Tiskana su i prevođena u svijetu, no u njegovu opusu ipak je "Judita" najsjajniji dragulj naše književnosti. Spjev temeljen na biblijskoj priči o betulijskoj udovici Juditi, koja je ubila osvajača Holofrena i tako spasila svoj narod i izraelsku zemlju, nastao je na hrvatskom jeziku.
Napisao ga je, kako navodi, "od rojenja Isukarstova u puti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu" - a u štampi se našao dva desetljeća kasnije.
Odmah iza prvoga uslijedila su i nova izdanja, knjiga je dobila čitateljsku publiku, a pisana je ("stumačena", kako kaže sam autor) "našim jazikom, neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske ali dijačke".
"Juditu" su, dakle, čitali i slušali oni koji su znali samo hrvatski, a kako je zabilježio pok. akademik Ivo Frangeš, nazvavši Marulića i našim i svjetskim piscem, ovim djelom je splitska čakavština dignuta na visinu umjetničkog izraza.
"Judita" je, kao što je poznato, nastala u vremenu kada je dalmatinskim gradovima, pa tako u Splitu koji je bio pod venecijanskom upravom, prijetila osmanska opasnost. Ta opasnost bila je u životima ondašnjih Splićana trajno prisutna - Marulić je bio još dijete kada su Turci osvojili Bosnu. Strah da će osvojiti i Split bio je itekako utemeljen. Stoga je književnik pišući o starozavjetnoj junakinji i pogibelji u kojoj se našla njezina rodna Betulija zapravo pisao o svom vremenu i želio je upozoriti na opasnost i potaknuti otpor.
Prijedlozi za beatifikaciju
Marka Marulića, zbog toga što se uglavnom bavio religioznom tematikom, obično su nazivali katoličkim piscem, a bilo je i prijedloga za njegovu beatifikaciju. Uostalom, veoma popularna bila su mu djela "Institucija" s poukama za čestit život te moralistička rasprava "Evađelistar". No, kakav je bio privatno? O tome se veoma malo zna.
Neki znanstvenici tvrde da je živio isposnički, gotovo svetački, a drugi da se preobratio nakon raskalašene mladosti. Tu se u pravilu upleće priča o posjetima veseloj Venecijanki koja je živjela na Pjaci, a pohodili su je, ulazeći kroz prozor, i Marulić i njegov rođak naizmjenice.
Nakon što je rođaka uhvatio otac ili brat djevojke te ga ubio i u vreći izbacio kroz prozor, Marulić se, kažu, kako bi se oporavio od šoka, a i u strahu od moguće osvete, povukao na dvije godine u Nečujam na Šolti.
No, ni tamo se nije odrekao ugodnih druženja s prijateljima i uživanja u dobroj kuhinji i friškoj ribi. Je li ova decameronovska pričica istinita, teško da će se s točnošću utvrditi, ali u Splitu se o tome mnogo govorilo i za piščeva života i nakon njega. Tri godine prije smrti Marulić je sastavio svoju oporuku, a pokopan je u crkvi sv. Frane na Rivi.
Spomenik u Splitu
Prisjetimo se ovom prilikom što se u Splitu događalo prije stotinu godina, o 400. obljetnici njegove smrti: tadašnja Općina je na sjednici u srpnju 1924. usvojila odluku da se pjesniku podigne spomenik "remek-djelo našega slavnog umjetnika Ivana Meštrovića koji ga u znak ljubavi velikodušno poklanja gradu Splitu". Tom prilikom ustrojen je i poseban odbor kojemu je za predsjednika izabran gradonačelnik dr. Ivo Tartaglia, a za tajnika don Frane Bulić, tada upravitelj Arheološkog muzeja i konzervator spomenika.
Spomenik je otkriven iduće godine na Voćnom trgu, a troškove su pokrili Split i Zagreb. U postament spomenika umetnut je pergament u olovnoj kutiji koji govori o ovom događaju, a povodom otkrivanja spomenika održana je trodnevna svečanost. Spomenik stoji i danas, prepoznatljiv je element trga. Jedino su mu za vrijeme okupacije Talijani bili uklonili hrvatsko ime i napisali na postamentu Marco Marulo, ali to je ubrzo popravljeno.
Budući da je zbog "Judite" 2021. godina bila proglašena "Godinom Marka Marulića", a obilježavanje se protegnulo i na 2022. godinu, svakako će godišnjica smrti, premda okrugla i petstota, biti jednostavnija, ali Marulić nam ostavlja itekako mnogo prostora i razloga da mu odamo počast.