Ima tome nekih desetak dana - zove Jedinac. Taj općenito rijetko zove iz prostog razloga što se ja češće sjetim njega nego on mene. Pa ja zovem njega što je, ajmo reći, normalno. Dakle, zove on mene. S razlogom. Da je dobio poziv okrivljeniku! Okrivljeniku?! Okrivljeniku! Šta, kako, zašto, zbog čega?!
Boktejeba, jedino dijete mi okrivljeno, a ja doma heklam i štrikam tekstove koji fakat neće promijeniti sudbinu svijeta. On, bog mu dao zdravlje, o pravu znade manje negoli ja o nuklearnoj fizici pa je pokora ljuta izvući cjelovitu informaciju iz njega. Naređujem mu da čita naglas i slušam otvorenih usta. Da ga je za kazneno djelo klevete tužio Zoran Mamić...
- Onaj Zoran Mamić?! – odmah upitam.
- Onaj – veli on – Da koji? Da sam mu povrijedio čast i ugled pjesmom "Mamići...