StoryEditor
OstaloSmijeh je lijek

Smijali su se Splićani i kad je drmala svjetska kriza, kad su ekstremisti marširali, smiju se dok maršira korona! ‘Pričigin‘ im je osigurao antitijela, usprkos svim skepticima

25. rujna 2021. - 22:16

Splitski festival pričanja priča, Pričigin, dovršio je svoje 14. izdanje. Više nego uspješna je to godišnjica za kulturne prilike u Splitu, u kojem volje, energije i potpore ima znatno manje nego, na primjer, mjesta za parkiranje.

Kada je Pričigin počinjao, malo je tko, osim naravno idejnog začetnika prof. dr. Petra Filipića, vjerovao da će festival živjeti ovoliko dugo, veselo, bučno i zdravo. Ali makroekonomist, sveučilišni profesor i dekan, i sam pisac, mislio je na duge staze.

Koncept je bio privlačan, njegovanje usmenoga pripovijedanja te nastupa pred publikom poznatih pripovjedača širokoga spektra, od znanosti, religije, ekonomije, estrade i ostalih ne usko pripovjednih branši.

Naravno u prvom planu bili su pisci. Nakon pionira i nekoliko prvih lasta, rado su dolazili i ugledni zagrebački prvaci tipkovnice. Ne samo zbog honorara, koji su bili pristojni i promptno isplaćivani, nego i zbog izazova da se ogledaju u neposrednom susretu sa splitskom publikom.

A ona jest pristojna, blagonaklona i brza na smijehu, ali splitski čvrsta pa ne može i neće frenetično aplaudirati na klimave, papirnate priče.

Proračunska sisa

Direktor Petar Filipić ponudio je i zanimljiv organizacijski model da se ide mimo apliciranja na natječaje, oko čije je proračunske sise visilo ne 13 nego 113 "praščića", već se kao ekonomist usmjerio na sponzore.

Kako ekonomist zna što, kada i koliko pitati drugog ekonomista na položaju, to je lijepo funkcioniralo, dok nije došla kriza. Poslije se Pričigin okrenuo i natječajima, svjestan da radi u okruženju gdje je stabilna samo nestabilnost.

S dr. Filipićem od početka je sinkronizirano koračao etablirani pisac Renato Baretić kao umjetnički direktor. Njih dvojica su osmislila festival, a vrlo rano priključio im se u FAK-u dokazani urednik Kruno Lokotar, kojemu su trema i verbalna blokada nepoznati pojmovi.

Pričigin je od prvih izdanja dobro krenuo, da bi nakon nekoliko godina dosegnuo razinu koja je jamčila dupkom pune dvorane, količinu smijeha koja u tjednu nadilazi tromjesečni prosjek i veseloga grada kao što je Split.

Smijala se publika i kad je drmala svjetska ekonomska kriza, kad su ekstremisti marširali, smijala se sada kada još maršira korona. Budući da je smijeh lijek, pričiginska publika, trenutno najsnažniji simbol festivala, ima toliku količinu antitijela da može preboljeti kronične nedaće izrazito nezdravog okruženja.

Zato su mnogi htjeli na Pričigin, i po svih osam doza jer nuspojava i nema. Iako se čini da se smijati lako, i za smijeh treba imati dušu. Ne može se i ne zna svatko smijati, kao što ne može svatko, na primjer, biti dobar.

Vrlo brzo ustalili su se i redoviti pričiginski programi: Velike večeri u Domu mladih, kasna večernja pripovijedanja u kavani Bellevue, Hrvatski pisci pričaju, Splitski pisci pričaju, regionalno usmjerena Lijepa vaša, Dječji Pričigin, Pričigin narodu... Prodefilirale su festivalom brojne poznate ličnosti iz različitih područja. Pojedini pripovjedači poput Tanje Mravak ili Borisa Dežulovića stekli su kultni status.

Brendirali su se i moderatori kao Patricija Horvat ili Nebojša Lujanović koji je prije nekoliko godina naslijedio Renata Baretića kao umjetnički direktor. Viktoria Šižgorić Zorić diskretno je, ali uspješno vodila odnose s javnošću, Edi Matić fotografirao sudionike i publiku i plasirao ih na društvene mreže. Tu je i ostatak relativno malobrojne, a efikasne ekipe, koja je čeličnoj organizaciji uspješno suprotstavljala ležernost.

Kao najpoznatiji festivalski prostori ustalili su se Velika dvorana MKC-a (pričiginski "Kulušić") i kavana Bellevue, a sada Ljetno kino Bačvice. Važno je bilo i Gradsko kazalište lutaka, čije je kapacitete Pričigin prerastao kao Hajduk Stari plac.

Pamte se dosezi iz GKL-a kao i inicijalni ljudi s prvih izdanja poput Ingrid Poljanić. Među početnim programima kojih više nema nezaboravna je i simpatična akcija razmjene knjiga ispred kavane Semafor i njihova donacija školskoj knjižnici, ali akcija je nažalost ugašena.

Nekoliko sretnijih godina kad je i Trećemu programu HTV-a bilo do smijeha, i Pričigin je bio tamo. Ove godine je zbog korone dostupan na streamu, za one koji nisu uspjeli doći do ulaznice za Bačvice. Ona se prvi put plaćala, deset kuna, i time je dr. Filipić morao prekršiti vlastito i Zuckerbegovo načelo "Besplatno je i uvijek će biti besplatno". Korona je promijenila i to, ali i ona će uskoro postati predmet pričiginskih šala i narativa.

Nakon svih ovih godina može se reći da je Pričigin uspio u nakani da razvije kulturu pripovijedanja u Mutavoj i Mucavoj našoj, gdje mnogi šute, neki viču, a malo tko pripovijeda. U jednoj usmenoj kulturi gdje se loše govori, čita s papira i na promocijama i u javnim govorima, vješto, razrađeno pripovijedanje, koje je prije pojave radija i televizije imala gotovo svaka pučka kuća, bilo je rjeđe od poticaja za energetsku obnovu.

Pratitelji od prvih izdanja sigurno se sjećaju kako su hvaljeni nacionalni virtuozi pisane riječi zamuckivali, otirali znoj s visoka čela, zalijevali suhi govorni aparat, nosili šalabahtere, kako su oklijevali doći na festival, radije se suočavajući s tipkovnicom nego s toliko različitih tipova ljudi.

Ali s Pričiginom se to promijenilo. Priče se odvijaju tečno i izazivaju efekt. Pisci i danas priznaju da imaju golemu tremu, osobito na dnu velike dvorane, ali da ih je ponovno pozvati, svi bi se vratili i opet znojnog dlana suočili s mikrofonom i publikom. Naučili su da trebaju imati priču koja drži vodu i pažnju, po mogućnosti šaljivu, i sve će biti kao treba.

Oknjiženje? Ne!

Vjernost kulturi usmenog pripovijedanja Pričigin je pokazao nebrigom za oknjiženja festivalskih priča. Uspjeh festivala potvrđuje i njegov "izvoz", na primjer u Zagreb i Šibenik, koji su izveli prvoborci Lokotar i Emir Imamović Pirke. Ali kao što je škotski viski najbolji u Škotskoj, a šampanjac u Francuskoj, tako je i Pričigin najbolji u Splitu.

Pričigin je toliko splitska pojava kao što je na primjer Alka sinjska da pokušaj izmještanja iz lokalne sredine, bez publike na trkalištu, odnosno pričalištu, jednostavno ne može biti kao original.

Osim toga, Pričigin, baš kao i picigin, na čije se ime naslonio, ima nešto od duha te splitske igre: naoko nesvrhovite bravure, umiranje u ljepoti i usmenoj predaji, kojom će se odana, brojna publika hraniti ostatak godine. Kao što su piciginaši čuvari plaže u zimskom peroidu, tako su i pričiginaši čuvari priče i smijeha u neverbalnom i neveselom dobu.

Na festivalu prevladavaju pripovjedne forme koje je Andre Jolles odavno nazvao jednostavnim oblicima kao što su anegdota ili šala.

Razlika između Pričigina i književnosti je kao ona između maloga i velikog baluna, u prvome se gušta u fintama i bravurama, ali se ne može tek tako skočiti na veliki teren. A i oni s velikog terena nisu nužno uspješni na "malome".

Što se tiče pričiginske budućnosti, ona nam se, nakon svega preživljenoga, ne čini upitnom. Ne samo što je prof. Petar Filipić makroekonomski zacrtao budućnost, nego i što je uz njega - uz naoko odsutnog Baretića, na kojeg se uvijek može računati - umjetnički voditelj Nebojša Lujanović.

A on, osim što je mlad i produktivan pisac te znanstvenik, ujedno je i maratonac. To znači da pričiginska publika koja puca od zdravlja i smijeha može biti mirna barem još 28 godina, do maratonskoga 42. izdanja. Dalje ne bi planirali ni pedantni književni festivali u Leipzigu ili Frankfurtu, pa zašto bi i Pričigin? Jer planovi propadaju, a Pričigin ostaje.

item - id = 1129846
related id = 0 -> 1129914
related id = 1 -> 1129764
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. rujan 2021 00:38