Prijedor je dao 37 osuđenih ratnih zločinaca, tri koncentracijska logora i Darka Cvijetića. Nikad nisam imao u rukama turistički vodič kroz taj potkozarski grad na obali rijeke Sane, nisam siguran da uopće i postoji neka takva brošura, ali bih se mogao kladiti da u njoj nema ni slova o zločincima, logoru i piscu koji se opsesivno bavim tim dvjema temama. Logično, reći ćete, jer bedekeri se pišu da bi se ljudima predočila ljepota, a ne grozota. Svi vodiči barem malo lažu, pokušavaju neku sredinu prikazati boljom nego što ona uistinu jest, a klone se tema koje kod domaćega svijeta mogu pobuditi osjećaja stida. No nevolja s Prijedorom jest u tome što je sram tamo izrazito manjinski osjećaj. Službena politika - sa svim svojim brend ekstenzijama od prosvjete nadalje – na istaknute zločince gleda kao na nacionalne heroje i mučenike, a na istaknutog pisca kao na izdajnika vlastitoga roda. No kako u to uvjeriti goste iz drugih, dalekih predjela, kako nekom Francuzu ili Japancu objasniti da je broj hladnokrvnih egzekucija mjera patriotizma? Zato je bolje o takvim stvarima šutjeti u turističkim vodičima. Konačno, postoji dovoljno drugih mjesta i prilika na kojima se mogu uzdizati masovne ubojice.
otpornost i samoobnovljivost zla
Nježnim osjećajima prema ljudima koji su ubijali u slavu svoga naroda bavi se Cvijetićev roman "Previše mi to, osam djevojčica", zaključni dio trilogije započete "Schindlerovim liftom", a nastavljene knjigom "Što na podu spavaš". Autor mu je komotno mogao dati i naslov "Povratak Filipa Latinovića". Krležin imenjak i (zamalo) prezimenjak (jer je izvorno "cz" fonetizirano u "ć") vraća se u svoj grad nakon odsluženja zatvorske kazne u Norveškoj. Slikara nije bilo doma 23 godine, a zločinca 18. Imao je dovoljno vremena da na miru promisli o onom što je učinio i, za divno čudo, to je vrijeme i iskoristio. Kući se vratio pokajan i preobraćen, što je, valjda, moguće samo u književnom svijetu, jer nam iskustvo govori da se ratni zločinci iz zatvora vraćaju isti kao što su tamo i došli, samo patinirani gorčinom zbog tobožnje nepravde koja im je učinjena. Zatečen je činjenicom da ga u starome kraju i dalje slave kao heroja, čak ga vodaju po školama da djeci objašnjava kako je časno za domovinu ubijati sve redom, ako treba, i neku drugu djecu. Jedinoga sugovornika nalazi u osobi starog školskog druga, književnika na lošem glasu, jer se taj ni tri desetljeća nakon slavnih događaja ne želi dozvati pameti nego uporno o njima piše kao o strahotama i sramotama.
Je li Darko Cvijetić ikada bio privatno blizak s nekim od 37 osuđenih prijedorskih ratnih zločinaca, ne bih vam znao reći, ali to, na koncu, nije ni bitno. Njemu, naravno, jest, ali nama čitateljima to može biti samo marginalni kuriozum. Jedina istina koja nas treba zanimati jest ona književna, a na autoru je da slobodno izabere kako će do nje doći. Za razliku od prethodnih dvaju romana koji su se, premda ispisani gotovo poetskim slogom, bavili, u suštini, suhim, neporecivim činjenicama, "Previše mi to, osam djevojčica" neka je vrsta autorskog remiksa koji se bavi zlom u mnogim pojavnim oblicima. Krleža, Dostojevski, Umberto Eco, Miklós Radnóti, Anders Breivik, obitelj Mihajla Zeca, ekipa filma "Sveti Georgije ubiva aždahu", Dražen Erdemović... samo su neki od "likova" koji nas razvode kroz priču o mučnom, neprekinutom kontinuitetu, otpornosti i samoobnovljivosti zla.
rokao u ime neke etnije, satnije
Cvijetić napinje luk od svoga potkozarskog zavičaja sve do beogradskog Vračara u kojemu je prošle godine jedan dječak pobio devet učenika i zaštitara te ranio još petoro svojih kolega i jednog nastavnika. "Zanima me tvoje mišljenje", obraća se autor Filipu, "o ‘dječaku iz škole‘, 13-godišnjem obučenom hladnokrvnom ubojici. Osuđen si kao direktan izvršitelj egzekucija. Ali, stari, ti si roknuo dvije babe, a mali dječicu i čuvara škole. Ti si rokao u ime neke etnije, satnije, koji kurac već, a mali je samostalna cvjećka, tko ga je učio kako da vrapcu jebe mamu ako sleti na sims spavaće sobe. Mali nije jebeni Raskoljnikov. Kužiš?" Ovako mu stari školski drug odgovara: "To je moj unuk, Darko."
"Previše mi to, osam djevojčica" de jure zatvara autorsku trilogiju, iako će svakom čitatelju postati jasno kako se ustvari radi o nedovršenoj knjizi. Nije, naravno, problem u šlampavom autoru koji je zbrzao kraj i slučajno ga ostavio otvorenim. Stvar je u tome da kraj nije niti moguć, jer je zlo neiskorjenjivo, ono se, barem na ovim prostorima, uporno vraća. A kako i ne bi kad ga prilježno njegujemo, gnojimo, podrezujemo i izdašno zalijevamo.
