StoryEditor
Književnostsvi su ga voljeli

Pisci i urednici o preminulome Bekimu Sejranoviću: Čekamo da vrijeme tugu za njegovim odlaskom nekako preobrati u radost što smo ga poznavali

Piše Jasenka Leskur Staničić
23. svibnja 2020. - 08:00
Bekim Sejranović na splitskoj promociji prvog, najpoznatijeg romana 'Nigdje, niotkuda' u splitskom klubu 'Ghetto'  Mario Todorić/hanza media

Objava se kao vjetar raširila društvenim mrežama i portalima: “Dragi naši, upravo smo primili tužnu vijest koja je duboko potresla kolektiv izdavačke kuće Buybook.

Nakon kratke i teške bolesti preminuo je istaknuti književnik i prevodilac Bekim Sejranović. Osim po odličnoj književnosti pamtit ćemo ga kao velikog prijatelja.” Napisao ju je direktor izdavačke kuće Buybook Damir Uzunović, ujedno prijatelj jednog od najtalentiranijih i najpopularnijih bosanskohercegovačkih pisaca, a odlazak Bekima Sejranovića u 48. godini života suočila je njegove čitatelje i ljude koji su ga poznavali s nevjericom, a potom i s dubokim osjećajem gubitka.

Krenula je rijeka tužnih oproštaja i komentara u kojima se iščitava koliko je svojim pisanjem i susretima s kolegama i prijateljima utjecao na njihove živote i dodirivao im srce.

Štura biografija glasila bi ovako: Bekim Sejranović bosanskohercegovački je pisac rođen 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je završio pomorsku školu, a zatim i kroatistiku. U Oslu je na Povijesno-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavensku književnost. Od 2000. radio je kao sudski tumač i književni prevodilac, predavao je norveški za strance, pisao i objavljivao prozu. Autor je knjige kratkih priča “Fasung”, kao i romana “Nigdje niotkuda”, “Ljepši kraj”, “Sandale”, “Tvoj sin Huckleberry Finn” i “Dnevnik jednog nomada”. Za roman “Nigdje niotkuda” 2009. godine dobio je nagradu “Meša Selimović”.

image
Bekim Sejranović: Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa 'stvarnim' životom
 
Ranko Šuvar/hanza media

Između tih golih natuknica dogodila se jedna fantastična književnost, a svi oni koji su čitali njegove knjige znaju i mnogo više i šire od njih jer – Bekim je pisao o sebi. O svjetovima u kojima je živio razapet između Skandinavije i Balkana, o borbi sa životom, o djetinjstvu, plovidbi, nomadstvu, identitetu, Brčkom, Savi, opijatima, strahu, očinstvu, ljubavima, knjigama koje čita... Strastveno, potresno, iskreno, duhovito.

Zbog toga smo ga voljeli. U njegovim knjigama našli smo patnju koju nosimo svi, osjećaje nepripadanja, traženja, boli, gubitka, ranjivosti, pa i ovisnosti, sve ono što nismo kadri podijeliti, nismo znali napisati, pretočiti u rečenice. Opčinio nas je svojim čarobno iskrenim rečenicama iz najskrivenijih zakutaka ljudske duše, ulovio na ešku i vukao za sobom. Čekali smo njegove iduće knjige, njegovi osjećaji i misli kao da su bili naši. Otuda taj filing da smo ga poznavali, kao da je rođeni, naš.

– Ja pokušavam pisati o svemu, o svim aspektima života, što je, naravno, nemoguća misija, ali ipak treba pokušati – ispričao je jednom svoju životnu filozofiju. – Kažu da je sve na svijetu povezano nekom pričom, samo je pitanje vidiš li ih ili ne vidiš. Ja, osobno, vidim tisuće priča, za mene je sve priča, čitav svemir i naše postojanje su mi priča, ili roman koji još uvijek pišemo.

ISKRENO GULJENJE DUŠE

I još:
– Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa “stvarnim” životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, bend koji svira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj Dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno priopćavanje loših vijesti i nepotrebnih informacija.
Bio je izvanredan umjetnik.

image
Kruno Lokotar: Veće oči i veće srce teško su se mogli sresti
 
Ivo Ravlić/hanza media

Meni su najdraži bili njegovi romani “Nigdje, niotkuda” i “Tvoj sin Huckleberry Finn”. Prvi o odrastanju u Brčkom s djedom i bakom, “majkom”, kako ju je zvao, o putovanjima od nemila do nedraga, od Bosne do Norveške i natrag, o četiri sprovoda i vjenčanju, gdje me zauvijek kupio sočan i autentičan rječnik njegovih osebujnih likova. Naoko jednostavna priča prekrivena slojevima retrospektive, o sudbini čovjeka bez zemlje, bez identiteta i bez vizije. Drugi o dječačkom snu i plovidbi Savom i Dunavom do Crnog mora, o rijeci i o rodnom Brčkom, ustvari simboličko pismo ocu s kojim nikad nije ostvario odnos... No, kad sam se jednom njime “zarazila”, nisam mogla mirovati dok nisam pročitala sve što je napisao.

Jer, Bekima je bilo nemoguće ne voljeti, ponavljaju brojni književni kolege opraštajući se od njega. Među prvima urednik Kruno Lokotar, koji je na Facebooku napisao da su se “veće oči i veće srce teško mogli sresti. Umro je prerano, za takve je uvijek prerano, kolikogod se žurili.”

“Ne mogu vjerovati...”, napisao je glazbenik Edo Maajka, jedan u nizu njegovih sunarodnjaka, kao što je i polonistica Đurđica Čilić: “Voljele smo Bekima jer je pisao našim jezikom o svojoj i našoj zemlji, a i svim onim zemljama koje je pokušao učiniti svojim. Ali samo onaj tko je, kao on i kao mi – iz Bosne, zna da za nas zamjenske zemlje nema. Bekim je pisao lijepo, fluidno, hrabro. Bez automitizacije, bez stilskog razmetanja kojim bi se udvarao kritičarima ili zamarao čitatelje. Kad bih za nekog pristala reći da je rođeni pisac, rekla bih to za njega, Bekima Sejranovića.”

image
Martina Mlinarević Sopta: Šašavi dječak, boem, koji je pisao guleći dušu surovom iskrenošću, najgorom po sebe samoga
 
Tonči Plazibat/hanza media

Spisateljica i ambasadorica Martina Mlinarević Sopta:
“Ambasada Bosne i Hercegovine u Pragu večeras je sa zastavom na pola koplja. Umro je najtalentiraniji pisac mlade bosanskohercegovačke generacije. Šašavi dječak, boem, koji je pisao guleći dušu surovom iskrenošću, najgorom po sebe samoga. Tebi nije ni pokoj, ni smiraj, ni rahmet... ti si rijeka bio i rijeka ostao.”

“Adio, dragi brate od druge majke”, pozdravlja se pjesnik Marko Tomaš. “Imam potrebu porazbijati sve oko sebe, cijeli kozmos i dvije kafane izvan njega. Zbog svijeta u kojem se dobri, dragi ljudi osjećaju nelagodno i ne mogu pronaći svoje mjesto. Velika srca odustanu i uvijek odu prerano. Velika srca su veće mete, lakše ih je pogoditi, zato stanu ranije, a trebaju nam, jer smo sve samotniji, sve više je tijesno i mjesta na koja bismo mogli pobjeći polako iščezavaju.”

DOBAR PISAC I ČOVJEK

“’On je tako dobro terao po svom...’ Naš Bekim. Najviše što možemo napraviti jest čitati ga i dalje”, zapisao je pisac Nebojša Lujanović.

Novosadski pisac Bojan Krivokapić također je pogođen njegovim odlaskom:
“U ovih nekoliko godina smo se sretali na različitim programima, družili smo se, razgovarali i zajebavali. Neke njegove tuge sam razumeo, neke nisam, tako je i sa strahovima. Ima pisaca koji te pokrenu, iako ih možda ne kapiraš do kraja, ili se s njima ne slažeš. Njihove su knjige važne. A ako je u pitanju još i dobar čovek... A Bekim je to bio, dobar čovek s knjigama koje te nagone na čitanje i pisanje, i pogledom dečaka koji nećeš zaboraviti.”

image
Zoran Žmirić: Ostaje dobra misao o njemu i njegove dobre knjige
Bruno Konjević/hanza media

Književnik i glazbenik Zoran Žmirić zapisao je:
“Pukla me vijest danas, onako kako udaraju te strašne i neočekivane vijesti, pukla me i izbila mi zrak iz pluća. Otišao je dobar čovjek i pisac Bekim Sejranović... Ostaje dobra misao o njemu i njegove dobre knjige. Ostaje i da sačekamo neka vrijeme tugu za odlaskom nekako preobrati u radost što smo ga poznavali i što ćemo ga i dalje čitati.”

“Znao je za sebe reći da pretjeruje u svemu, a meni se uvijek činilo da uporno traži svoje pripadanje i svoj mir. Ispada da je sad stvarno pretjerao. Slobodno povjerujte u sve što čujete dobroga o njemu”, rekao je splitski pisac Edi Matić.

“Ljudi koji osjećaju nepripadnost pripadaju svima. To je njihova ljepota i posljednji čavao. Zbog toga im se za života ljudi čude, a kad odu, onda ožalošćeni oplakuju i sebe i svoje djetinjstvo, stisnutost, laži, razmaženost, strah, ljubav, sve svoje. Jer bio im je u uhu, pod krevetom, na ručniku, u torbi, preuzeo i njihove grijehe na sebe i ispisao o tome stranice i stranice”, govori riječka spisateljica Tea Tulić.

“Zbogom dječače sa Save, zbogom naš Huckleberry Finn! Malo smo te cijenili, a bio si jedan od najvećih!” napisao je na Twitteru novinar Dragan Bursać. I još mnogi, mnogi drugi.

A sam Bekim bi to rekao ovako:
“Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći kao što sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U nekom drugom obliku.”
Šteta, šteta što je kraj.

#BEKIM SEJRANOVIĆ

Izdvojeno

23. svibanj 2020 08:03