Osim što je veliki pisac, Jonathan Franzen je i veliki ljubitelj ptica. To, međutim, ne znači da je duhovno blizak splitskim oželandurima. Dapače, kad bi čuo da na svijetu ima ljudi koji svekoliku populaciju ptica dijele u samo dvije kategorije, na pjevice i one koje to nisu, te da dotični ptičari uživaju u lovu, a potom i utamničenju muzikalne peradi, vjerojatno bi se onesvijestio od užasa. Dok naše entuzijaste zanimaju samo grdelini, vrduni, frzelini, lugarini i faganeli u ćibama, Franzen je potpuno neselektivan: što god slobodno leti, on bi htio za života vidjeti. I? I ništa. Sav smisao njegova bavljenja pticama iscrpljuje se u promatranju. Što će reći da mu smisao baš i nije neki, premda je, izvan svake sumnje, kudikamo plemenitiji od onoga kojim se rukovode...