Simo Mraović živio je tako da ne bi trebao imati problema niti sa smrću, ma šta ona i ma gdje bila.
I pisao je tako, i govorio je tako: on bi umrlog prijatelja, recimo, opjevao zasigurno toliko lagano i lijepo, da bi i pokojniku makar načas bilo baš drago što je mrtav.
Još bi ga pritom nasmijao mrtvog, kao što se i smiju njegovi prijatelji danas, bar jednim okom, misleći na njega.
Strašno puno prijatelja, naime, svih onih koji su tijekom posljednjih nešto više od dvije godine, otkako je bolovao, stajali u redu ne bi li ga posjetili, vidjeli, čuli, dopisivali se s njim, pripomogli štogod.
Tolike nas je osvojio da njegova Jana, njegova draga, uglavnom nije znala kako bi nas sve rasporedila, a da se ne bismo zaglavljivali na vratima...