"Hajde da najprije ‘preživimo‘ ovo 19. izdanje", rekao nam je direktor Nenad Puhovski u prošlogodišnjem intervjuu kad smo mu spomenuli da predstoji jubilarni 20. ZagrebDox. Devetnaesto izdanje se preživjelo i upravo se "preživljava" 20. Zagreb Dox.
Jeste li zadovoljni kako je festival startao?
- Vrlo. Dvorane su bile pune, atmosfera super, reakcije na film izrazito povoljne... Sve u svemu, gotovo da nije moglo bolje... čak nam ni izbori nisu odmogli.
Dodijeljen vam je poseban pečat "za doprinos festivalu, ali i filmskom te kulturnom miljeu Hrvatske i ovog dijela Europe". Koliko Zagreb Doxu znači to priznanje?
- To je vrlo lijepa gesta naše ekipe i doista mi puno znači. Naročito kad znate da dolazi od ljudi koji na festivalu primaju dva-tri puta manje od današnjih konobara ili rade kao čisti volonteri. Gradonačelnik je pak u svom obraćanju s pravom istaknuo povećani doprinos Grada ZagrebDoxu, ali nedostaje nam, barem po mom mišljenju, suvislija nacionalna festivalska politika. No, o tome kad prođe "festival demokracije"…
Dvadeseto izdanje nalaže neki barem kratki pogled unatrag. Što najprije vidite kad se sjetite početaka festivala? Jeste li očekivali da će (na)rasti i izrasti u ovo što je danas?
- Mislim da se iz kratkog filma o Doxu iz 2005. vidi da smo programski više-manje znali što želimo – a to je naglasak na autorskom dokumentarcu kao i onim temama prema kojima je društvo "oprezno" ili, pak, negativno nastrojeno. Stoga i "Kontroverzni Dox", između ostalih programa… Što se, pak, veličine tiče, od početka sam bio vrlo oprezan prema nekom velikom rastu tako da smo, uglavnom, ostali u istim parametrima. Svjestan sam, naime, opasnosti nekontroliranog rasta i to se, mislim, pokazalo ispravnim. Tužno je, međutim, da u ovom trenutku ne radi niti jedno od kina u kojima smo počeli – "Europa", "Tuškanac", "Jadran", "Central"… Tim se više ispravnom pokazala odluka da festival preselimo u "Cinestar" na Kaptolu, premda su nas neki tada strastveno kritizirali zbog toga.
Koliko vas je Zagreb Dox (pred)odredio kao čovjeka?
- To se pitanje, naravno, može i okrenuti pa upitati – koliko sam ja (po dobrom ili lošem) odredio festival? Krenuo sam u tu avanturu u srednjim godinama, s podosta filmskog znanja i nešto životnog iskustva i, što mi je bilo važno, stvorio nešto posve nove, ne nasljeđujući nikoga, što je, naravno, i prednost i mana. Posve sigurno me je rad u Factumu i ZagrebDoxu spriječio da realiziram neke osobne filmske, pa i druge projekte. Odlučio sam se za to, a da li je to za mene osobno bila pametna odluka… manje je važno.
Što za vas točno predstavlja dokumentarni film?
- Zanimljivu priču iz stvarnosti koja je donesena osobnim, emotivnim prosedeom. Danas su jako u modi tzv "hibridni" dokumentarci koji su često zapravo prikriveni igrani filmovi. Premda je, naravno, granica između stvarnosti i fikcije fragilna, oprezan sam, ali i otvoren prema takvom izričaju.
Koliko se dokumentarna kinematografija u svijetu i Hrvatskoj promijenila od prvog izdanja 2005. do 2024. godine? Je li promjena nabolje?
- Dokumentarni film učvrstio je svoju poziciju u nečemu što se zove "filmska industrija". Dok je nekada to bio zabran nekih čudaka, avanturista, znanstvenika i putnika, danas je dokumentarac često samo dio jednog korporativnog svijeta u kome neke važne odluke donose ljudi koji nisu filmaši. To je, naravno, nezaustavljiv proces, no nisam siguran da mi se baš previše sviđa. Što je, vjerojatno, ponajprije, moja mana.
A koliko su se promijenili svijet kao takav i Hrvatska?
- Znate, pobjednik prvog ZagrebDoxa u Međunarodnoj konkurenciji je bio film "Tri sobe melankolije" Pirjo Honkasalo koji prikazuje trinaestogodišnje kadete vojne škole u St. Peterburgu, koje pripremaju, bolje reći "drilaju" za rat u Čečeniji. Danas, dvadeset godina kasnije – gdje smo? U Ukrajini!
Ove godine također prikazujete dokumentarce o "svemu onom s čime se suočavamo kada promišljamo o tome gdje je svijet danas". Gdje je po vama svijet danas?
- Osobno mislim da svijet posve sigurno nije postao "bolje mjesto". Ukrali su nam, i opet po mom mišljenju, nadu, nešto bez čega je nemoguće živjeti, pa ju onda zamjenjujemo raznim ""rsatzima" – virtualnim ili stvarnim zamjenama…
Koje filmove najviše izdvajate do kraja festivala? Koliko je uopće bilo prijava i koliko je trajala selekcija?
- To je klasično "Sofijin izbor" pitanje. Ne mogu, a kao umjetnički direktor i ne smijem, na njega odgovoriti. Ono što mogu reći, ako ne stignete prije, dođite u nedjelju da pogledate "the best of fest" po izboru naših žirija i – publike!
Imate i doks o dugogodišnjem Trumpovom savjetniku. Kako prognozirate izbore u Americi i koliko će se oni odraziti na ostatak svijeta?
- Kao što je danas često slučaj, izbor je između lošeg i goreg. Mogu se samo vratiti na jedan od prethodnih odgovara – većina ljudi danas ne vjeruje u mogućnost nekog društvenog napretka ili boljitka, pa biraju po onome što misle da je bar malo bolje za njih osobno. Ili uopće ne biraju…