Korespondiranje filmova s trenutnom situacijom u svijetu, “kako fizičkom tako i mentalnim krajobrazom”, forte je ovogodišnjeg Splitskog filmskog festivala. Naglasio nam je to direktor STFF-a Branko Karabatić u intervjuu, istaknuvši fake news, AR, svijet reklama i pohlepe, AI, traženje izlaza u predvidiv, “normalan” svijet, koji više ne postoji.
Sukladno tome, ima smisla da je za otvaranje 28. izdanja STFF-a odabran film “Planine tajni” (“Rahas Kiyana Kandu”/”Whispering Mountains”). Dugometražni redateljski prvijenac Jagatha Manuwarne stigao je u Split iz Šri Lanke, nakon svjetske premijere na 52. Rotterdamskom festivalu, gdje je Manuwarnin debi prikazan u programu “Bright Future” (Svijetla budućnost) i nagrađen kao najbolji azijski igrani film.
Osim što je posrijedi ljuta egzotika, jer teško je sjetiti se kad je zadnji put – ako ikad – neki šrilankanski igrani film prikazan u Splitu i, šire, Hrvatskoj (“Dheepan” je, primjerice, francuska produkcija), “Planine tajni” pokazuju drugu stranu turističke Šri Lanke i doista korespondiraju s trenutnom situacijom u svijetu.
Pazite službeni sinopsis: “Virus koji navodno navodi mlade na masovna samoubojstva širi se Šri Lankom. Vlada ne bira sredstava za suzbijanje zastrašujuće pandemije i ukazuje na nadnaravne sile koje se mogu nadvladati samo nizom svetih rituala...”
A uvodni natpis navodi sljedeće: “Ovaj film je djelo fikcije inspirirano građanskim ratom i pobunama mladih koji su se odvijali na tlu Šri Lanke u posljednjih 50 godina. Svaka sličnost sa stvarnim događajima oko COVID-19 pandemije je čista slučajnost.” Slučajnost ili ne, solidan, smion, intrigantan i provokativan film ispočetka frapantno podsjeća na donedavnu pandemijsku stvarnost kad izaslanici vlade nastupaju pred novinarima i šire dezinformacije o žrtvama samoubilačkog virusa.
Manuwarna postavlja “Whispering Mountains” kao satiru da bi postupno nadodavao elemente misterija, crnog humora, pa i horora kad “vladini sljedbenici pripremaju mrtva tijela i preživjele zatvorenike za čistku uznemirujućih razmjera dok roditelji oplakuju smrt i nestanak svoje djece”.
Scene utovarivanja leševa u logorima itd. prilično su uznemirujuće i Manuwarna ih, srećom, prekida banalno-životnim dodavanjima među likovima da crnim smislom za humorom ublaži horor. “Planine tajni” u toj životnoj banalnosti znaju podsjetiti na “Bilo jednom u Anatoliji”, osobito kad Manuwarna ljude suprotstavi prirodi, odnosno fantastičnim krajobrazima Šri Lanke kao nijemim svjedocima dugogodišnje šrilankanske povijesti nasilja od 1970. naovamo koju film metaforički zrcali u sadašnjosti.
Direktor fotografije Vishwajith Karunarathne napravio je vrlo dobar posao i dosta scena snimio je u dugim, neprekinutim kadrovima da “Whispering Mountains” izgleda životnije, a istovremeno je i prilično sinematičan na festivalski art način, dijelom i apstraktan.
Fotografija (i metafora) najviše dolazi do izražaja u sceni kad se jedan preživjeli zatvorenik daje u bijeg kroz zelene planinske lance vezan lisičinama za beživotno tijelo drugoga kojeg nosi na leđima. Lisičine kao spona s povijesti i leš kao teret prošlosti ključna su metaforička stavka “Planina tajni”.