"Obiteljsko nasilje je pandemija, a u njegovu srcu nalazi se strah", rekao je francuski redatelj Xavier Legrand u intervjuu za "Slobodnu" 2018. godine. Legrand je bio intervjuiran povodom izvrsnog dugometražnog prvijenca "Julien u sredini" ili "Skrbnik", s kojim je osvojio Srebrnog lava na Venecijanskom festivalu i četiri Cesara, francuske inačice Oscara.
Premijerno prikazan na ZFF-u, višeslojni "Julien u sredini" govorio je o zlostavljački nastrojenom ocu i njegovom teroru nad suprugom i sinom nakon razvoda, a Legrand je naznačio da umješno balansira između obiteljske drame i psihološkog trilera s elementima horora u začaranom krugu nasilja, odnosno festivalskog i žanrovskog filma.
Na tom je tragu i iznimno solidni drugijenac francuskog filmaša, podjednako realistično-filmični "Nasljednik" ("Le successeur"/"The Successor"), inspiriran romanom "L‘Ascendant" Alexandrea Postela, koji je doživio hrvatsku premijeru na FMFS-u nakon svjetske na San Sebastian International Film Festivalu. Pa ipak, Legrand se ne ponavlja, naprotiv, ide korak dalje.
Posrijedi je prilično nesvakidašnji "haute couture" triler, a ovaj put je glavni muški lik modni dizajner u nezaustavljivom usponu Ellias Barnès (Marc-André Grondin) koji postaje umjetnički direktor pariške modne kuće. Dojmljiva uvodna scena postavljena usred modne revije potvrđuje da je Legrand postao još vizualniji redatelj. Kadrovi su umjetnički sofisticirani i nekonvencionalni, otprilike kao da je Alexander McQueen snimio vlastitu modnu reviju.
Ellias biva tituliran "Malim princom visoke mode", ali preveliki stres uzrokuje mu napadaje panike i srcobolju. Slabo srce je možda i nasljedno od oca s kojim Ellias već dugi niz godina ne komunicira otkako se iz Montreala preselio u Pariz. Međutim, kad dobije vijest da mu je otac umro, Ellias se mora vratiti u Montreal i obaviti sve što treba (priprema za pogreb, prodaja kuće...).
Sjaj i glamur Pariza kontrastiran je mračnom, snježnom Montrealu, tako da je jasno kako "Nasljednik" neće biti konvencionalni "feel good" film o suočavanju pojedinca s prošlosti na povratku kući. Atmosfera je nelagodna onoliko koliko je Elliasu neugodno što se vratio, a kulminira nakon što modni dizajner otkrije tajnu sobu unutar očeva podruma i odluči poviriti unutra.
Šok od otkrića prenosi se s prestravljenog Elliasa na gledatelja koji bi mogao poskočiti u fotelji u sceni kad protagonist pobjegne glavom bez obzira s vriskom na usnama i Legrand napravi "rez" između obiteljske drame i hororskog trilera, kao što i režira na nekakvom razmeđu Alfreda Hitchcocka i Michaela Hanekea, bliže potonjemu. Nije red otkriti što je Ellias zatekao u podrumu, ali može se reći da će mu idući potez predodrediti daljnji život i karijeru.
Hoće li Ellias nasljediti nešto više od očeva slabog srca, sklonost grijehu? "The Successor" funkcionira kao obiteljska drama o grijesima očeva i sinovima, provučena kroz filter sporogorećeg košmarnog trilera dvosmislenog morala s nekoliko preokreta. Triler počiva i na misteriji, onom neizgovorenom što izlazi van u obliku rijeke suza kao samo naizgledne katarze za ožalošćenog sina.