X-faktor glavne glumice filma "MaXXXine" pokreće i treći dio udarne hororske trilogije 2020-ih koju redateljski i scenaristički potpisuje Ti West. Ona je odlična Mia Goth i nije čudno da su neki fanovi prva dva dijela, "X" i "Pearl", protestirali što nije bila nominirana za Oscara, barem za potonju ulogu. Horor je podcijenjeni žanr, zasigurno najviše uz akcijski film, tako da je nominacija izostala, ali West se sada metafilmski sprda s time.
Ljudi u "MaXXXine" protestiraju ispred filmskih studija da "horor nije umjetnost", naprotiv filmovi strave potiču sotonizam (kao i heavy metal glazba) jer "Hollywood prodaje grijehe". Cijeli treći dio trilogije Westa i Goth je metafilmski, čak i više od dvaju prethodnika iz 2022. godine.
Podsjetnik: prilično impresivni "X" bio je svojevrsni "Teksaški masakr pornopilom" i objedinio horor i umjetničke filmove za odrasle sedamdesetih, poput "Dubokog grla". Goth je igrala glumicu iz pornića, "jebenu Maxine Minx", odlučnu da uspije u Hollywoodu, ali je s filmskom ekipom bogu iza nogu naletjela na ubojitu staricu Pearl (isto Goth, skrivena ispod maske). West se u prednastavku "X-a" zvanom "Pearl" vratio još dalje u prošlost, upoznao nas s titularnim likom u mladosti također sa željom da postane zvijezda te hrabro pomiješao "elevated" horor s klasičnim "technicolor" mjuziklima i melodramama, a tu je hrabrost trebalo cijeniti čak i ako preferirate "X".
S treće strane, "MaXXXine" se nastavlja na "X" i prati Maxine u Hollywoodu 1985., gdje pokušava napraviti tranziciju od pornića do horora i potom, nakon osvajanja titule "kraljice vriska", iz filmova strave iskoračiti do zvijezda i prve glumačke lige slijedeći trag Jamie Lee Curtis ("Noć vještica", "Magla"), Johna Travolte ("Carrie")... radije nego onaj Marilyn Chambers ("Bjesnoća"). "Oduvijek sam željela biti slavna", podsjeća Maxine u filmu koji se otvara citatom legendarne glumice Bette Davis: "U ovom poslu niste zvijezda dok niste poznati kao čudovište."
Agent Teddy Night (Giancarlo Esposito) sredio joj je sporednu ulogu u hororu "The Puritan II" u režiji Elizabeth Bender (Elizabeth Debicki), i to istodobno kad serijski ubojica u kožnoj odori Night Stalker vreba prostitutke i glumice iz filmova za odrasle (jednu od njih igra pjevačica Halsey), a njegov trag prate policajci (Michelle Monaghan-Bobby Cannavale) i čini se da vodi do Maxineičine prošlosti koja "nije završila s njom", kako sugerira privatni detektiv Labat (Kevin Bacon, pušten s lanca).
Bender hvali Maxine da je "sirova, stvarna i nemilosrdna" te napominje da režira "The Puritan" kao "stari horor, ali s modernim ‘twistom‘, odnosno ‘B‘ film s ‘A‘ idejama". Nešto slično može se reći i za Westa, uz dodatak "postmodernim". Naime, West se poigrava Briana De Palme ("Odjevena da ubije", "Striptiz smrti") i Quentina Tarantina (vidljiv utjecaj "Bilo jednom u Hollywoodu"), snimajući "MaXXXine" kao metafilmsku kompilaciju/rekreaciju žanrovaca osamdesetih.
Uz De Palmine spomenute filmove u kadrovima su otisnuti i "serial killer" horor-trileri osamdesetih, poput "Gluvarenja", "Manijaka", "Omče", pa i "Kobre", uz niz referencija na žanr i kinematografiju kao takvu. Osamdesete doziva neonska fotografija Eliota Rocketta i sintisajzerska glazba Tylera Batesa, kao i izvrstan soundtrack epohe s pjesmama tipa "Obsession" grupe Animotion, "Bette Davis Eyes" Kim Carnes, "Gimme All Your Lovin‘" ZZ Topa i "Welcome To The Pleasuredome" sastava Frankie Goes To Hollywood u dojmljvoj klupskoj sceni (De Palma je u "Body Double" pustio njihovu "Relax").
Sve je u znaku filmova epohe i šire: vidimo reklamu za premijeru "Vatre svetog Elma", Baconov detektiv u jednom trenutku ima imidž kao Jack Nicholson u "Kineskoj četvrti" (uključujući i zavoj na nosu), napeta scena odigrava se u kući izgrađenoj za snimanje "Psiha II" (eho sličnog "meta" trenutka u "Vrisku 3"), ubojica operira Rambo nožem i njime će ubiti videotekara tako da krv poprska VHS kasete...
To je poslastica za ambicioznije filmofile kojima će gnječenje testisa štiklom i slične scene vjerojatno biti "too much", ali i koji bi mogli biti razočarani krajnje predvidljivom, antiklimaktičkom završnicom i time što "MaXXXine" u konačnici prvenstveno djeluje kao pastiš nego film "per se", za razliku od De Palmininih klasika. Bude li i četvrtog filma, pretpostavljivo smještenog u devedesete, očekujemo malo više od Westa.