Virtualna inačica 26. Sarajevo Film Festivala se približila kraju. SFF je u "5 do 12" prebačen iz normalne fizičke u "novo-(ne)normalnu" internetsku verziju kad je epidemiološka situacija počela polako izmicati kontroli u Sarajevu i BiH. O otkazivanju nije bilo govora da se novi regionalni filmovi i njihove premijere ne odgode.
Jedan od tih noviteta je film koji je premijerno otvorio SFF i za njega se u kućnom kinu traži "ulaznica" više – "Koncentriši se, baba" redatelja i scenarista Pjera Žalice. Statistike barataju brojkama od 14.000 ljudi koji su preko "on demand" platforme rentali i gledali novi Žaličin film u "online" varijanti SFF-a samo u prva dva sata od početka festivala, a o njemu se još priča na društvenim mrežama gdje se stvara nekakav virtualni festivalski "mingle" kad već izostaje onaj pravi "uživo".
Gledanost "Babe" ne treba čuditi: Žalica je jedan od najpostojanijih bosanskih/regionalnih autora ("Gori vatra", "Kod amidže Idriza", "Orkestar"; scenariji za "Savršen krug" i "Žabu"), a okupio je odličnu glumačku ekipu s ovih prostora (Emir Hadžihafizbegović, Alma Prica, Mira Banjac, Jadranka Đokić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Jasna Žalica...). Film pršti živim, fizičkim interakcijama glumaca kao da time nadoknađuje virtualni moment festivala preseljenog u digitalni oblik i u neku ruku djeluje kao (filmsko) kazalište u kući.
Više teatarski nego teatralan, "Koncentriši se, baba" je prije svega film dobre koreografije glumaca, tj. sinergije teksta i glume, pa tek onda režije, ali s prepoznatljivim Žaličinim rukopisom u ulozi scenarista i režisera, rječju autora. U prijašnjim filmovima, režiranim na tankoj niti drame i (tragi)komedije, Žalica se bavio (po)ratnim traumama iz perspektive malih ljudi i(z) jedne obitelji ("Gori vatra", "Kod amidže Idriza") i kronicirao raspad Jugoslavije (dokumentarac o Plavom orkestru).
Pokazao je i osjećaj za prostornu "kazališnu" svedenost drame ("Kod amidže Idriza", "Žaba") koju potencira "Koncentriši se, baba". Gotovo čitav film se odigrava u interijerima jedne kuće s tek povremenim iskoracima napolje, u dvorište i bližu okolicu. Interijeri odgovaraju Žaličinoj "internoj" viziji jedne familije preko koje metaforički prelama raspad Jugoslavije.
Članovi šire obitelji raznih nacionalnosti, raspršeni diljem ex-YU gradova i republika, nalaze se u prvom planu. Oni se okupljaju u Sarajevu u proljeće 1992., netom pred početak rata u BiH kako bi posjetili titularnu babu (Banjac) na samrti i vidjeli je prije nego što umre, ali i doznali kako stoje u "testamentu", tj. oporuci buduće pokojnice.
U prvoj sceni baba izgleda kao da je već izdahnula, no to je lažna uzbuna slično "Oscaru" s umirućim Kirkom Douglasom. Scena postavlja temelje politički alegorična filma s tragikomičnim opuštanjima teške drame ("baba na baterije") i u formi ponavljajućih verbalnih gegova ("Eto ga, to je to").
Kuća će postati neka vrsta rovovske verbalne bitke, sukladno rovovima koji se "kopaju iznad Sarajeva" ("pola naši, pola njihovi") i navješćuju da "dolazi rat, krv". Obiteljske svađe, političke razmirice, potpirivanje vatre, spletkarenje i krvljenje, sitni i krupni interesi, zabijanje nož(ev)a u leđa, sve zbog nasljedstva, odvijaju se u četiri zida "lude" kuće i otkrivaju lica i naličja familije i Jugoslavije.
Pretresa se bliža/dalja povijest obitelji i čitavog društva, od Golog otoka do Vukovara i Dubrovnika, sijevaju idealistične ("Svugdje može biti rata osim u Sarajevu"), pametne ("Za rat je dovoljno pola budale"), crnohumorne ("Ajmo je ranit, tek toliko da je prime u bolnicu") i paprene izjave ("Franjo Tuđman rastura Jugoslaviju").
Povremeno Žaličino "kazalište u kući" ima praznih hodova i prijeti repetitivnošću, ali uglavnom pogađa bit i "Skoncentriši se, baba" u najboljim dijelovima djeluje kao dramska tragikomedija i politička alegorija koju bi mogao potpisati Dušan Kovačević ("Ko to tamo peva", "Maratonci trče počasni krug"). Obiteljska dinamika i situacija iz "Babe" znade podsjetiti na "maratonce" Topaloviće, a kuća je kao bus "Ko to tamo peva". Bivša Jugoslavija u malom.
