Godina 2023. je počela s Michaelom Mannom (“Posljednji Mohikanac”) pa ima smisla da i završi. U siječnju se u londonskom kinu gledao epohalni maraton sastavljen od pet Mannovih akcijskih krimi-trilera, “Lopova”, “Lovca na ljude”, “Vrućine”, “Collaterala” i “Poroka Miamija”.
Koncem prosinca u redovnu kinodistribuciju je napokon dojurio Mannov “Ferrari”, redateljev povratnički film nakon osmogodišnje pauze (“Blackhat”), ujedno i njegov “projekt iz snova” kojeg je usnuo još sredinom devedesetih i tek sada pretvorio u javu.
Da je “Ferrari” snimljen ranije kako je planirano, s Robertom De Nirom u glavnoj ulozi, teško da bi se našao među žanrovskim filmovima odabranim za “Michael Mannathon”. Nastao prema knjizi Brocka Yatesa “Enzo Ferrari – The Man and the Machine”, adaptiranoj u scenarij Troyja Kennedyja Martina, “Ferrari” je dramski Mann, stvoren za maratonsko gledanje s “Probuđenom savjesti” i “Alijem”, a ne “Collateralom” ili “Miami Vice”. No, to je svejedno pravi “mannovski” autorski film, povratak u formu redatelja nakon “Blackhata”.
Gotovo svaki Mannov film, bio akcijski ili dramski intoniran, bavi se elegantno odjevenim profesionalcima s usađenim kodovima perfekcionizma i posvećenosti vokaciji koja je njihov život, ali ih može odvesti i u smrt dok žongliraju između poslovnog i privatnog, što ih čini i preslikom samog redatelja, jednog od najvećih perfekcionista iza kamere. Sjetimo se, recimo, policajca Vincenta Hanne (Al Pacino) u klasiku “Heat”.
“Sve što jesam jest ono za čim idem”, rekao je Hanna, najkompletniji kao čovjek kad juri zločince. “Mannovski” lik je i čuveni talijanski proizvođač trkaćih automobila i bivši vozač Enzo Ferrari (vrlo dobri Adam Driver, sijed i odjeven u sivo odijelo baš kao Tom Cruise u “Collateralu”) u filmu u kojem je utrkivanje kontradiktorno opisano kao “naša smrtonosna strast, naša strašna radost”, s čime se može poistovijetiti i Mann, ali i svatko u sličnoj korelaciji s poslom (za) koji živi.
Ferrari živi da pobijedi u utrci, kao vozač ili proizvođač auta. On je usporediv s Ferrarijima iz njegove tvornice i samo juri naprijed dok ne doživi neki sudar (doslovno ili preneseno) pa nije čudno da je Mannu za inspiraciju poslužila Yatesova knjiga podnaslovljena “The Man and the Machine”.
Priča zatječe Ferrarija krizne 1957. godine, kad se bližio 60. rođendanu. Enzov poslovni život je vidio bolje dane i njegova firma je blizu bankrota zbog veće proizvodnje sportskih automobila u odnosu na obične aute koji se bolje prodavaju, stoga je on pod pritiskom da osvoji važnu i opasnu “utrku izdržljivosti” od tisuću milja Mille Miglia te ostane relevantan u autoindustriji, ali i među narodom koji ga voli kao “nacionalno blago” i uspoređuje s (modernim) Isusom, samo što radi s metalom umjesto drvom.
Na privatnom planu Ferrari stoji još i gore: brak sa suprugom i suvlasnicom kompanije, vatrenom Laurom (odlična Penelope Cruz), poljuljan je nakon nedavne smrti sina jedinca i njegova nasljednika Dina, što ih je oboje dotuklo, a njega načinilo distanciranim.
Brak dodatno ljulja i Enzova veza s Linom Laudi (Shailene Woodley). Lina je više od ljubavnice, majka njegovog drugog, vanbračnog, još nepriznatog sina Piera. Pritisak za Ferrarija je golem i to se, unatoč njegovoj hladnoći i distanci prema “van”, osjeća u Driverovoj izvedbi, nemjerljivo boljoj u odnosu na ulogu Maurizzija Guccija, uključujući i talijanski naglasak.
Driver je u “Dinastiji Gucci” glumio s Pacinom, ali naslijedio De Nira u ovoj ulozi i trebao bi i igrati njegovu mlađu verziju u najavljenom (pred)nastavku “Vrućine”, tako da je casting pogođen, a ima i smisla s obzirom na njegovo prezime (Vozač). Cruz i Driver ostvaruju kontrastiranu vatra-led dinamiku, u jednom trenutku Laura će zapucati na Enza, a kasnije će spomen pištolja biti okidač za seks na brzaka. “Dijelim cijeli svoj život s ženom koju nisam nikad upoznala”, kaže Laura.
“Ferrari” je satkan od kontrasta: Enzo kao poslovni i obiteljski čovjek, dvije žene i familije, dva filma u jednome (biografska i sportska drama). Međutim, Mann je uspio pronaći balans u kontrastima i snimiti prilično ravnomjernu biografsko-sportsku dramu, koliko god da bi ljubitelji nedavnih filmova o utrkama (“Rush”, “Ford v Ferrari”) mogli očekivati više akcijskih trkaćih scena.
Zasigurno je to i do ekonomične minutaže: “Ferrari” traje tek nešto iznad dva sata umjesto tri i više. Neovisno o trajanju, režija je opernog zamaha i ima smisla da likovi u jednoj izvrsno upriličenoj sekvenciji posjećuju operu i prisjećaju se prošlosti. Mille Miglia predstavlja kulminaciju i traje ne manje od 20 minuta.
Tu je Mann naročito nadahnut u orkestraciji cestovne kinetike, suprotstavljajući zvuk jurećih automobila tišini prirode dok prolaze kroz seoske krajobraze. Brutalno rekreirana tragična prometna kalvarija Ferrarijeva vozača, koja je odnijela njegov život i živote devetoro promatrača utrke, spada među najupečatljivije uprizorene akcijske scene Mannove karijere. Mann je još uvijek “the man”.