‘Drugi čin‘: Glumim, dakle (ne) postojim

"Rendez-vous au cinéma", zajednički projekt Francuskog instituta u Hrvatskoj, HAVC-a i Kino mreže, u svom je jubilarnom desetom izdanju hrvatskoj publici omogućio premijeru filma koji je svečano otvorio 77. Canneski festival. Taj film je "Drugi čin" ("Le Deuxieme Acte"/"The Second Act"), nadrealna satirička i farsična meta komedija redateljskog ekscentrika Quentina Dupieuxa s Leom Seydoux, Vincentom Lindonom, Louisom Garrelom i Raphaëlom Quenardom.

Dupieux je inače specifičan filmaš, a ovdje je potencirao tu specifičnost do te mjere da "Drugi čin" teško da može leći slučajnim namjernicima. Nakon što neki emotivno rastreseni tip (Manuel Guillot) otvori restoran u zabiti nazvan "Drugi čin", film započinje podužom dijaloškom scenom u neprekinutom kadru s dvojicom likova kako šetaju i razgovaraju, šetaju i razgovaraju... dok ih slijedi kamera na tračnicama. Oni su David i Willy (Garrel, Quenard).

David nagovara prijatelja Willyja da "preuzme" njegovu predivnu djevojku Florence (Seydoux). "Ako je tako super, zašto je daješ meni?", čudi se Willy uvjeren da je posrijedi "neka kvaka" i pita je li ona trans pa krene u tom politički nekorektnom smjeru ispitivati Davida.

"Hoćeš da nas ‘canceliraju‘? Ne govori sve što ti padne na pamet, drži se scenarija", kaže David i natukne metafilmski kontekst koji postaje jasniji kad upoznamo Florence i njezina oca Guillaumea (Lindon). Sve četvero su zapravo glumci i snimaju scene filma.

Iznervirani Guillaume zaprijeti da će napustiti snimanje tijekom ponavljanja scene s Florence jer više ne nalazi smisao u glumi dok je svijet potonio u kaosu. Florence mu daje primjer glazbenika koji su svirali na "Titanicu" do kraja da umire putnike, što i ona želi napraviti za filmsku publiku. "To je film Jamesa Camerona", podsjeća Guillaume – fikcija, ne stvarnost.

Samosvjesni "The Second Act" boravi na tom rubu fikcije i stvarnosti, tj. filmskog i stvarnog svijeta, likova i glumaca, glumljenja i postojanja, skriptiranog i neskriptiranog dijaloga. Glumci su skloni improvizaciji, ulasku u lik i izlasku u njega te razbijanju tzv. četvrtog zida ("Hajde da nastavimo scenu").

Zajedno s njima eksperimentalistički zagrijani Dupieux zbija šale s političkom korektnošću i "cancel" kulturom današnjice te propituje (i)relevantnost glume i snimanja filmova u vrijeme kad je planet u rasulu, a i neki od njih izgledaju kao da ih radi umjetna inteligencija i nastaju prema streaming algoritmu.

Sve je to na mjestu, ali kad film počne nalikovati na produženi skeč i prijeti postati repetitivan, samosvrhovit i monoton, čini se kako nije bilo štofa za dugi metar i trajanje od 80 minuta, odnosno da ga je, ako jest, Dupieux nekako zbrzano priveo kraju, kao da mu nedostaje pravo finale, treći čin.

No, apsurdistički humor je na trenutke urnebesan, poput umjetne inteligencije koja režira film unutar filma i odbija glumcima od honorara sve ono što će zbog njihovih grešaka tijekom snimanja povećati trošak postprodukcije, a zatrokirat će kao statist u ulozi konobara koji prolijeva vino i drhte mu ruke od stresa.

Od gledatelja se traži interakcija i preispitivanje stvarnosti prilikom zalaska "iza kulisa" u Dupieuxovu filmu o filmu o filmu, odnosno da pokuša uočiti gdje prestaje zbilja i počinje iluzija, kao i "vice versa". Granice su zamućene u "Drugom činu". Hajde da nastavimo scenu?