|
Dalibor Matanić / Foto: Srećko Niketić / CROPIX |
Slab sam na mali opus
Antonija Nuića, napose treću priču omnibusa “Seks, piće i krvoproliće“ i “Kenjca“. Obožavam
Ognjena Sviličića s naglaskom na “Oprosti za kung fu“.
Kristijan Milić (“Živi i mrtvi“) i
Ivan Goran Vitez (“Šuma summarum“) također su dali iznimno značajan obol hrvatskom filmu od 2000. naovamo, a
Ostojićeva “Ta divna splitska noć“ mi je najbolji hrvatski film dvijetisućitih, tik ispred “Crnaca“ para
Jurić-Dević. No, ako bih trebao izabrati hrvatskog redatelja mlađe generacije koji je najviše obilježio minulo desetljeće, bio bi to ipak -
Dalibor Matanić (1975.).
Matanić je imao vraški dobre mentore. Radio...