Znao sam da će me tokat ispisat posljednje zbogom Vinku Coci, prijatelju, mome Trogiraninu, i na koncu kolegi, ako je to uopće bitno. Velikom, moguće najvećem, tenoru što ga je organizirano klapsko pjevanje upamtilo, ali i, uprošćeno rečeno, zabavnjaku koji je dosljednije od ostalih ustrajavao na očuvanju belcanto zvuka na Splitskom festivalu. Pjevaču koji je zapravo imao dva glazbena života, onaj klapski i onaj zabavnjački.
Šarmantnom i dobroćudnom debeljku koji je osmijehom plijenio, zrelom umjetniku dječačke iskrenosti, što se šalio s visinama iz partitura. Ostaje nepobitno, osigurao je besmrtnost glasom, no njegova će pojava, karijera i osobnost, moguće više od silnih muzikologa, obrađivača, glazbenih pedagoga... popularizirati klapsko pjevanje, učiniti ga prihvatljivim ...
Šarmantnom i dobroćudnom debeljku koji je osmijehom plijenio, zrelom umjetniku dječačke iskrenosti, što se šalio s visinama iz partitura. Ostaje nepobitno, osigurao je besmrtnost glasom, no njegova će pojava, karijera i osobnost, moguće više od silnih muzikologa, obrađivača, glazbenih pedagoga... popularizirati klapsko pjevanje, učiniti ga prihvatljivim ...