Bio sam jutros na sudu u Dračevcu. Svakih pola godine po prilici navratim tamo zbog tužbi koje osjetljiviji pravednici podižu uznemireni mojim pisanjem i svaki put uočim kako je pravosudna ustanova, glupošću meni nepoznatog državnog činovnika useljena u nekadašnju kasarnu JNA, malčice još propala otkad sam zadnji put bio tu.
Na dračevačkom sudu se, kao u napuštenim srpskim selima, zorno može pratiti kako kiša, sunce, vjetar i vegetacija milimetar po milimetar, sporo ali neumoljivo uništavaju djela civilizacije. Trnovite grane kupine plaze preko puteva, maslačak klija iz raspucalog asfalta, koromač, divlji ječam i češljugovina narasli su već do pasa. Grad je ovdje ustuknuo, divljina nadire. Uzima natrag što joj je čovjek oteo. Priroda je, da se tako izrazim, u...
Na dračevačkom sudu se, kao u napuštenim srpskim selima, zorno može pratiti kako kiša, sunce, vjetar i vegetacija milimetar po milimetar, sporo ali neumoljivo uništavaju djela civilizacije. Trnovite grane kupine plaze preko puteva, maslačak klija iz raspucalog asfalta, koromač, divlji ječam i češljugovina narasli su već do pasa. Grad je ovdje ustuknuo, divljina nadire. Uzima natrag što joj je čovjek oteo. Priroda je, da se tako izrazim, u...
